Voyager-nova generacija

petak, 06.01.2012.

Ivan Gundulić

Nakon znanstvenog velikana ovdje će mo se spomenuti književnog velikana Ivana Gundulića rođenog 8. siječnja godine Gospodnje 1589. Bio je najstariji sin Frana Gundulića i Džive Gradić. Obitelj Gundulić bila je poznata još u 13. stoljeću, a njezini su članovi, kao pripadnici aristokracije, obavljali različite državno-administrativne poslove u Dubrovniku i okolici. Otac Frano je 5 puta biran za kneza.

Ivan se školovao kod isusovaca, kod njih je studirao filozofiju i humanističke znanosti, a kasnije rimsko pravo i pravne znanosti. Učitelji su mu bili Toskanac Camillo Camilli, koji je dopunio Tassov Oslobođeni Jeruzalem te svećenik Petar Palikuća, koji je na hrvatski preveo Život Karla Borromea. Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici; dva je puta bio knez u Konavlima (1615. i 1619.), a u Dubrovniku je uglavnom obavljao pravničke poslove. Godine 1634. postaje senator, a 1638. član Maloga vijeća. Budući da je umro u 49. godini, nije imao priliku biti izabran za kneza Dubrovačke Republike (knez nije smio biti mlađi od 50 godina).

Obitelj je zasnovao 1628 kada se oženio Nikom Sorkočević i s njome imao tri sina Franu, Matu i Šiška. Umro je u Gospodinu 8. prosinca godine Gospodnje 1638 nakon dvotjedne bolesti, pretpostavlja se da je uzrok smrti bila upala porebrice.

Književni rad Gundulić je započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U predgovoru svoje prve tiskane knjige Pjesni pokorne kralja Davida (Rim, 1621.) svoja mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su Arijadna, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Dijana i Armida, dok su Galatea, Posvetilište ljuveno, Čerera, Kleopatra, Adon i Koraljka od Šira izgubljene.

Pjesni pokorne kralja Davida djelo je kojim se Gundulić okreće drugačijem shvaćanju književnosti te se afirmira kao kršćanski autor. Ta zbirka sadrži slobodne prepjeve sedam pokornih psalama i teološko-meditativnu pjesmu Od veličanstva Božjijeh, koja se danas smatra Gundulićevom najboljom kraćom pjesmom.

Godine 1622. u Veneciji izlazi prvo izdanje religiozne poeme/baroknog plača Suze sina razmetnoga, koja predstavlja inovaciju u vrstovnom sastavu starije hrvatske književnosti i uzor mlađim pjesnicima poput Ivana Bunića, Ignjata Đurđevića, a donekle i Slavonca Antuna Kanižlića. Djelo se sastoji od tri „plača“ (pjevanja): Sagrešenje, Spoznanje i Skrušenje, a pretpostavlja se da su na koncepciju poeme utjecali talijanski pjesnici Luigi Tansillo i Erasmo da Valvasone. Gundulić građu za svoje djelo pronalazi u paraboli o povratku i pokajanju rasipnoga sina iz Evanđelja po Luki (Lk 15). Suze sina razmetnoga djelo je u kojemu se mogu prepoznati barokne karakteristike (bogata i končetozno razvijena metaforika i antitetika, česta upotreba figura nabrajanja), ali i opća polazišta duhovnoga života: ispraznost i prolaznost ovozemaljskih uživanja, potreba iskupljenja grijeha te prihvaćanje načela kršćanske vjere.

U posljednjem desetljeću života Gundulić stvara Osmana, svoje najznačajnije djelo. Osman je povijesno-romantični ep u 20 pjevanja (nedostaju 14. i 15. pjevanje) nastao pod utjecajem Tassova epa Oslobođeni Jeruzalem. To su uz već spomenute Suze sina razmetnoga njegova najznačajnija djela. Inspiraciju za Osmana crpio je iz stoljetne borbe kršćana protiv Turaka i onodobnim razlikama istoka i zapada tj kršćanstva i islama.

Opsegom i vrstovnom raznolikošću svojega ukupnog opusa, privlačnošću svojih scenskih i epskih prizora, svojom baroknom frazom i oštrinom religioznih i misaonih uvida Gundulić nadvisuje većinu pisaca svojega vremena, pa je već odavno stekao status klasika. Nemjerljiv je njegov utjecaj na formiranje hrvatskoga jezika jer je hrvatski narodni preporod pridao Gunduliću status kultnoga «ilirskoga» autora, a Ivan Mažuranić dopunio je Osmana.

Ivan Gundulić stekao je književnu slavu još za života, a u preporodno je doba dobio i do danas sačuvao status kanonskoga pisca starije hrvatske književnosti.

No za kraj sam ostavio njegovo djelo Dubravka napisanu 1628 i stihove slobode koje izlaze iz Dubravke. To je jedna alegorijska priča o slobodi koju i naš narod ovih dana prodaje pa je aktualna i danas a ove su teme univerzalne i aktualne u svako doba. Priča je o izmišljenom starom običaju prema kojemu se svake godine svetkuje jedan dan u čast božice slobode; tada se priređuje pir najljepše djevojke i najljepšeg mladića prema odabiru gradskih sudaca.

Tog znamenitog dana u Dubrovnik je došao stari ribar iz Dalmacije čiji lik jasno prikazuje razliku između slobodnog Dubrovnika i Dalmacije pod mletačkom vlašću. Osim lika ribara, u drami su prikazani i drugi sporedni likovi: satiri Divjak i Vuk te pastiri Zagorko i Pelinko, koji su poslužili Gunduliću kao alegorija za prikaz društvenih mana i nemorala u onodobnom Dubrovniku.

Glavni likovi, Dubravka i Miljenko, lijep su i plemenit mladi par na čijoj sudbini i događajima vezanim uz nju Gundulić gradi dramsku fabulu. Umjesto očekivana izbora Miljenka i Dubravke kao najljepšeg para čiji će se pir proslaviti na blagdan svetkovanja slobode, suci uz Dubravku izabiru ružnoga bogataša Grdana koji ih je potkupio zlatom. Grdan ipak ne uspije u svome naumu jer se na vrijeme umiješa bog Lero i spriječi taj neprirodni savez izazvavši u crkvi, netom prije obreda vjenčanja, trešnju i grmljavinu te zatamnivši plamen na ognju. U trenutku Miljenkova ulaska u crkvu trešnja i grmljavina prestaju, a oganj opet bukne čistim plamenom, što su prisutni protumačili kao jasan znak božji da Miljenko, a ne Grdan, treba s Dubravkom stupiti u brak.

U posljednjem prizoru drame, na samoj svetkovini slobode, svećenik prvi prinosi simbolični zavjetni dar: pušta iz kaveza ptice boga ljubavi. Slijede ga Miljenko s granom masline te Dubravka s ružicom. Na kraju i likovi koji su simbolizirali mane dubrovačkoga društva koje su prijetile opstanku slobode Dubrovnika – Zagorko, Divjak, Vuk, Jeljenka, Gorštak – u čast te iste slobode žrtvuju upravo svoje mane i poroke, odnosno njihove simbole, predajući ih kao zavjetni dar.

Gundulić je napisao himnu slobodi, a 1926 je Gotovac skladao. Pjesmom se htjelo reći da je sloboda nenadvisivo dobro, a i simbol je težnje za slobodom koju je Dubrovnik stoljećima plaćao. Danas se redovito izvodi na otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara, a simbolizira sve ono čemu ljudsko srce teži, ona je nešto što se za sve novce ovoga svijeta ne prodaje. Da li smo mi slobodni ili smo robovi, da li znamo cijeniti slobodu ili pristajemo na dužničko ropstvo, učimo li što iz prošlosti, koje su nam vrijednosti na prvome mjestu

O lijepa, o draga, o slatka slobodo,
dar u kom sva blaga višnji nam Bog je do,
uzroče istini od naše sve slave,
uresu jedini od ove Dubrave,
sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi
ne mogu bit plata tvoj čistoj ljepoti!

petak, 16.12.2011.

Ruđer Bošković

Ruđer Bošković je rođen u Dubrovniku kao šesti sin i osmo dijete u obitelji koju su osnovali Nikola Bošković i Pavle Bettera 18 svibnja 1711. Ubraja se među najistaknutije svjetske znanstvenike svoga vremena. O njegovu krštenju imamo i zapis "Ljeta Gospodnjeg 1711. dana 26. svibnja Ja Marin Caroli župnik i sakrista krstio sam dijete rođeno 18. dana istoga od supruga Nikole Boškovića i Pave pokojnog Bartolomea Bettere, kojem je djetetu umjesto Dominika Bettere njegovog brata, i Senta, supruga G. Vincentija M. Volati."

Iza njega doći će na svijet još sestra mu Anica, a prije su se već rodili Marija Ruse, Marija 'Dumna', Božo, Bartolomej Ignacije, Ivan Dominik, Petar i Marko Antonije. U vrijeme Ruđinog rođenja otac mu je već bio nepokretan. Otac se rado sjećao svojih mladih dana koje je proveo u Novom Pazaru kao trgovac. Nije bio naročito bogat ali su mu prihodi ipak bili dovoljni da izdržava brojnu obitelj. U kući je vladao duh ozbiljnosti i reda, a cijela je obitelj naginjala isusovačkom moralu.

Djeca su imala tipično dubrovačko djetinstvo, igrala su se oko Orlandova stupa, pohađala iste škole i crkve. Igrajući se tako Ruđer umalo nije poginuo za vrijeme potresa kada je kamena glava svetog Vlaha pala sa stupa. Prvu školsku poduku Ruđer je dobio od don Nikole Nikea, u isusovačkom duhu. Osnovnu školu je polazio kao većina trgovačke djece u isusovačkom kolegiju gdje je učio gramatiku, humanioru i retoriku. U svemu je bio ispred svojih vršnjaka, a naročito se iskazivao marljivošću, intuicijom i lakim usvajanjem gradiva. Zato je s 14 godina poslan u Rim na dalje školovanje u glasoviti Collegium Romanomum (Rimski kolegij). U toj školi zabranjeno je bilo učenicima diktirati gradivo. Učilo se mnogo, uz svesrdnu pomoć nastavnika, ali se i odmaralo u lijepim isusovačkim odmaralištima. I tu se Bošković istakao, a Crkva je cijenila istaknute učenike i svesrdno ih pomagala. Prvo je tri pripremne godine proveo u novicijatu Svetog Andrije, a potom je u istom novicijatu slušao retoriku. Poslije pet godina stekao je pravo prijeći u Rimski kolegij gdje je pet godina slušao filozofiju i matematiku. U matematiku ga uvodi Horacie Borgondino, tipični humanist, ljubitelj poezije, poznavatalj djela Euklida, Apolonija i Arhimeda, predani aristotelovac u vrijeme kada se ozbiljno sumnja u to učenje. Ipak, Bošković će se kasnije žaliti da u to vrijeme za matematiku nije imao ni dobrih knjiga ni dobrog učitelja. Godine 1732. lakše je obolio pred ispite, ali ih je ipak uspio položiti. Bolesti, ma kako se uvijek činile banalnim, biće njegove pratiteljice cijelog života.

Završivši prvi stupanj studija Bošković je morao prihvatiti posao u nižim zavodima gdje se zadržao pet godina. Od 1733. učitelj je gramatike u Rimu. Učenika je bilo mnogo, a posao dosadan. Kada je postavljen za nastavnika u Isusovačkom kolegiju u Fermu odahnuo je. Uvečer je mogao raditi na osobnom usavršavanju jer mu je to novi posao dopuštao. Tako piše pisma i svoje radove šalje prijateljima. Želi se posvetiti poručavanju Newtona koji nema mnogo obožavatelja u Europi.

Priča govori kako je jednom prilikom Newtonu jabuka pala na glavu, on se nad tim događajem zamislio i tako je otkrio zakon gravitacije. Izgleda da priča o gravitaciji i klasičnoj fizici koju je Newton formulirao započinje zapravo nekoliko stoljeća prije Newtona. Tada je jedan redovnik naučavao ovako. Bog je Ljubav. Ovaj svemir i ljude stvorio je iz ljubavi. Odraz te svoje neizmjerne ljubavi ugradio je u sve stvoreno, tako da sve stvoreno teži izvoru te ljubavi, sve stvoreno teži Bogu. Budući da je ta iskra Božje ljubavi prisutna u svemu stvorenom, to se sve stvoreno također međusobno privlači tom istom ljubavlju.

Newton je zaključio kako ta privlačeća ljubav mora biti nešto poput volumena, što je tijelo veće, to je veći izvor privlačenja. To privlačenje se širi u okolni prostor. Ako to “zračenje” privlačenja zamislimo poput svjetlosti onda možemo doći do zaključka kako to privlačenje ovisi o udaljenosti. Kako se udaljenost povećava to intenzitet opada s kvadratom udaljenosti. Privlačenje će, dakle, isto opadati s kvadratom udaljenosti. Ono “nešto” što “zrači” to privlačenje Newton je nazvao masa, što mnogi i danas krivo poistovjećuju s težinom. Newton je ispravno zaključio kako je težina tijela jakost, sila kojom Zemlja privlači to tijelo. Što tijelo ima veću masu to će i privlačenje Zemlje biti veće, pa masu možemo čak i mjeriti pomoću težine (vage), ali ipak treba znati da je težina sila kojom Zemlja privlači, a masa je svojstvo tijela. Tako bi na primjer na Mjesecu imali 6 puta manju težinu, ali masa bi vam ostala ista.

Newton je tako došao do zaključka kako između svih tijela djeluje privlačna sila koju je nazvao gravitacija, a ta sila ovisi o masama tijela i opada s kvadratom udaljenosti. Galileo je prvi eksperimentator koji se igrao kuglama, kotrljao ih niz kosinu i proučavao njihovo gibanje. Za razliku od velikog autoriteta Aristotela koji je naučavao da samo sila uzrokuje kretanja, Galileo je naučavao nešto sasvim suprotno, a to je da tijelo u gibanju ostaje u tom stanju ukoliko ga nešto (neka sila) ne prisili da se zaustavi. Newton je to Galilejevo učenje prihvatio. Sila je ta koja tijelo pokreće na kretanje, ali za samo kretanje sila nije potrebna. Brzina tijela je promjena položaja u malom vremenskom intervalu. Sila ne uzrokuje promjenu položaja nego promjenu brzine. Odaberete kratki vremenski interval i pogledate za koliko se promjenila brzina. To što dobijete je ubrzanje, promjena brzine u vremenu. Poznata formula F = ma je mnogo više od tri slova i znaka jednakosti. To je zapravo čitava filozofija ovog svemira.

Prije njih je još Kopernik tvrdio da se Zemlja vrti oko Sunca za što i nije baš imao podršku iz redova Crkve i znanstvenih krugova. Strpljivi Brahe je odlučio riješiti dilemu. Strpljivo je godinama, iz noći u noć, za ono doba fantastičnom preciznošću, mjerio položaje planeta. Skupio je tako tisuće i tisuće eksperimentalnih podataka koji su došli u ruke Kepleru. Kepler je također bio jako religiozan (općenito su prvi znanstvenici bili religiozni, htjeli su samo znati nešto više o svijetu u kojem žive, ne dovodeći time u pitanje postojanje Boga) i strahovito se mučio s Braheovim podacima. Htio je iz njih dokazati da se planete kreću po kružnicama, a Sunce je u središtu tih kružnica. Kružnice su savršene, dostojne Boga, a Sunce koje je u središtu svemira samo je slika Boga. Tako je razmišljao Kepler. Podaci se međutim nisu slagali. Postojala su prevelika odstupanja izmjerenih položaja planeta od onih koji bi trebali biti ukoliko se planete okreću po kružnicama. Ta odstupanja su bila puno veća od pogrješke koju je mogao napraviti strpljivi i precizni Brahe.
Na kraju, Kepler je morao priznati da se planete okreću po nesavršenim, “deformiranim” kružnicama koje se zovu elipse. Sunce je u jednom od dva žarišta elipse. Kepler je otkrio i druge zakonitosti. Vjerojatno je bio jako razočaran elipsama i pitao se zašto je savršeni Bog dao planetama te nesavršene putanje, elipse. Odgovor na to pitanje dao je tek Newton. Sila kojom Sunce privlači planete mogla bi ovisiti na bilo koji način o udaljenosti ukoliko bi se planete kretale po “savršenim” kružnicama. Budući da se planete kreću po “nesavršenim” elipsama to sužava izbor ovisnosti privlačne sile o udaljenosti od beskonačno mnogo mogućnosti na samo jednu - privlačna gravitacijska sila tada mora opadati s kvadratom udaljenosti. Upravo ono što je Newton zaključio! Bog je eliptičnim, po Kepleru nesavršenim putanjama, dao Newtonu do znanja da je njegov zakon obrnutih kvadrata točan.
Zakon gravitacije koji govori kako privlačna gravitacijska sila opada s kvadratom udaljenosti i Newtonovi zakoni gibanja omogućuju izračunavanje putanje “malog” tijela kojeg privlači recimo Sunce. “Malo” tijelo u tom smislu da je njegova masa zanemariva u odnosu na masu Sunca. Zašto? Newton je otkrio i načelo akcije i reakcije. Ako tijelo A djeluje na tijelo B nekom silom, onda tijelo B djeluje na tijelo A tom istom silom ali suprotnog smjera. Recimo skokom u zrak odgurnuo sam se od Zemlje, ali je također istovremeno i Zemlja odgurnuta. Zemlja me privlači i ja padam nazad, ali i ja privlačim Zemlju i ona pada prema gore, prema meni. Ovo je sve doista točno, ali “padanje” Zemlje prema gore, prema meni, kad ja skočim u zrak ne može se nikakvim instrumentima zapaziti jer je to kretanje Zemlje onoliko puta manje od mog gibanja koliko je puta moja masa manja od mase Zemlje. Možete, dakle, od sadašnjeg trenutka napraviti “veliki skok” u vremenu i izračunati položaj u bilo kojem budućem ili prošlom trenutku. To nam sve omogućava izračune kod lansiranja raketa na Mjesec i razne putanje te u najnovije doba na Mars. Početak je bio u računanju putanje od Zemlje do Mjeseca i izračunavanju potrebne brzine, ubrzanja, količine goriva, mase rakete, potiska rakete i kasnijem testiranju je li moguće sagraditi takvu raketu itd. Sve to zahvaljujući Newtonovoj fizici.
Kad je riješen problem dvaju tijela, sljedeći problem koji je došao na red bio je problem triju tijela. Recimo triju zvijezda. Znate njihov početni položaj, brzine i njihove mase i to vam je dovoljno da izračunate koji će biti njihovi položaji i brzine u bilo kojem trenutku u budućnosti ili koji su bili njihovi položaji i brzine u bilo kojem trenutku u prošlosti. Nakon tri tijela na red dolaze četiri, pet, šest… sve dok se ne shvate zakonitosti i problem poopći na proizvoljan broj tijela, recimo na galaktiku s 10 na 11-u (sto milijardi) zvijezda, svaka sa svojom masom, položajem i brzinom.

Uzmete mali korak od recimo jednog sata za kretanje planeta ili možda minute, ili sekunde ili onog vremenskog intervala unutar kojeg se neznatno mijenjaju i položaj i brzina i ubrzanje i sila. Imate početni položaj i brzinu vaših triju ili više tijela. Pomnožite brzine vaših tijela s tim malim vremenskim intervalom (“mali korak”) i dobit ćete pomak tijela u tom vremenskom intervalu. Taj pomak dodajte početnom položaju i dobit ćete novi položaj na kraju vašeg vremenskog intervala. Iz položaja tijela odredite njihove udaljenosti, iz njih međusobne sile, a iz sila ubrzanja. Pomnožite ubrzanje s vremenskim intervalom i to dodajte brzini. Dobili ste novu brzinu. Postupak ponovite za drugi vremenski interval. Iz brzine i starog položaja određujete novi položaj, iz ubrzanja i stare brzine novu brzinu, a iz novog položaja nove sile i nova ubrzanja. Tako, mali korak po mali korak, možete doći i do vremena koje predstavlja “veliki skok”. Ako vam je na primjer mali korak jedna sekunda, nakon milijardu ovakvih malih koraka znat ćete položaj vaših tijela tridesetak godina u budućnosti.

Ruđer Bošković je Newtonovu teoriju “dotjerao” tako što je pretpostavio da postoje materijalne točke oko kojih se javlja univerzalna sila koja s povećanjem udaljenosti nekoliko puta od privlačne postaje odbojna i obrnuto, a na većim udaljenostima je privlačna i opada s kvadratom udaljenosti. Gravitacijska sila, dakle, po Boškovićevu mišljenju mijenja svoju narav nekoliko puta na malim udaljenostima. Uzmimo na primjer oprugu koja se po Boškovićevu mišljenju sastoji od materijalnih točaka. One su na međusobnoj udaljenosti na kojoj sila iz odbojne prelazi u privlačnu. Stisnemo li oprugu udaljenost se smanjuje i javlja se odbojna sila, a ukoliko oprugu razvučemo udaljenost se povećava i javlja se privlačna sila. U svakom slučaju materijalne se točke nastoje vratiti u stanje ravnoteže. Zato je potrebno da ta univerzalna sila mijenja svoj karakter iz privlačne u odbojnu i obrnuto. Vjerojatno je Bošković zamišljao kako su kod olova materijalne točke najgušće, na najmanjoj udaljenosti gdje univerzalna sila postaje nula, a kod pluta na najvećoj ravnotežnoj udaljenosti. Ove njegove teze kasnije dalje razvija Michael Faraday britanski znanstvenik (fizičar i kemičar) koji je odgovoran za mnoga otkrića na području elektromagnetizma i elektrokemije. Izumio je i prvi oblike stroja koji je kasnije postao Bunsenov grijač, neizostavni dio u laboratorijima kao izvor topline.
Bohrov model atoma je direktan potomak Boškovićeva modela atoma. Atom svodi na središnju točku oko koje se šire oblaci privlačno-odbojnih sila (Boškovićevo polje).

U optici je poznat po instrumentima kao što je prizma s promjenljivim kutom i kružni mikrometar.
U svojoj knjizi Elementa matheseos universae, Rim 1754., daje znatan broj teorema iz trigonometrije, prvi izvodi četiri osnovne diferencijalne formule sferne trigonometrije, kao i oskulatorni krug.

U raspravi De aestu maris (1747.), prvi među matematičarima govori o neeuklidskoj geometriji, u kojoj se s krivuljama radi isto kao i s pravcima, te predlaže geometriju s tri i više prostornih i jednom vremenskom veličinom, koja se danas i upotrebljava.
Bavio se i astronomijom i objavio pet knjiga pod nazivom Opera pertinentia ad opticam et astronomiam (1785.) U njima izlaže svoju teoriju o aberaciji svjetlosti, te kao i Einstein smatra brzinu svjetlosti konstantnom. Po njemu je sve relativno, kako prostor, tako i vrijeme. Mjerila nisu konstantne duljine i smanjuju se u pravcu kretanja. Kao metodu za pronalaženje skretanja svjetlosne zrake pri prolazu kroz razne sredine, preporuča pokuse s dva dalekozora od kojih je jedan ispunjen vodom. Ispitujući krivulju astronomske refrakcije, prvi određuje visinu troposfere. Iz tri opažanja Sunčevih pjega određuje rotaciju Sunca i njegov promjer, izvodi jednadžbu šestog stupnja za kretanje kometa, koju su kasnije prihvatili Olbers, Langrange, Opolcer i Wilkens. Zamišlja zvijezde kao veća ili manja sunca. Njegova atomistika predvidjela je zvijezde s vrlo gustom i vrlo razrijeđenom materijom, divove i patuljke, koji su otkriveni tek u 20. stoljeću. Zvjezdarnica u Breri blizu Milana, za koju je izradio planove, bila je najmodernija u to doba. Osnovao je praktičnu astronomiju, prvi ukazao na potrebu ispitivanja grešaka mjernih instrumenata i dao formulu za ispravke grešaka.
U geodeziji, 1741. Ruđer Bošković je iznio ideju o geoidu kao obliku Zemlje. U knjizi De litteraria expeditione per pontificiam ditione ad dimentiendos meridiani gradus et corrigendam mappam geographicam, iussu et auspiciis Benedicti XIV (1755.) prvi obraća pažnju na skretanja vertikala, što je, po njemu, posljedica nerazmjerne raspodjele masa na površini Zemlje. U tu je svrhu 1750. izveo mjerenje meridijanskog luka između Rima i Riminija zajedno s Christopherom Maireom i razvio mrežu trokuta s dvjema geodetskim osnovicama kod Rima i Riminija. Knjiga je prevedena i na francuski 1770. godine.

Bošković je bio dubokog kršćanskog uvjerenja i znanstvenog rada, što se danas nažalost izbjegava smještajući znanost u čudnu neutralnost pri čemu se misli da bi vjera štetila znanstvenoj objektivnosti. Studije teologije počinje 1738. s velikim marom. Uvijek je ispred drugih i nikada se ne žali na prezauzetost. Zbog svoje izuzetnosti postavljen je za akademika logike, što mu je samo donijelo nove obaveze. Pored svega bavio se i proučavanjem kometa, zbog čega je provodio mnoge besane noći. Godina 1740. zabilježena je u isusovačkim knjigama po čitanju prve Boškovićeve mise u crkvi svetog Ignacija, poslije koje je položio odgovarajući ispit, poznat kao Atto piccolo, a 1741. i posljednje ispite.

Prvi njegov rad bio je "O sunčevim pjegama", a koji je objavljen 1736. godine. Naredne godine (1737.) objavio je dvije rasprave. I tako iz godine u godinu neće proći nijedna godina njegova života, a da ne objavi makar jedan rad. Njegove su rasprave odmah bile zapažene, kako po svojim znanstvenim novostima tako i po latinskom jeziku u kome će dati mnoge vješte stihove. U tim ranim Boškovićevim raspravama javljaju se nagovještaji njegovih velikih ideja o beskonačnosti, relativnosti, prirodnoj filozofiji. Međutim najviše se bavi pitanjima praktične astronomije, stupajući u stvaralački dijalog s postojećim saznanjima dovodeći ih u sumnju ili ih unaprijeđujući. Putokaz mu je Newton, čiji je on najveći propagator u okviru Rimskog kolegija.

Bošković 1740. postaje lektor matematike u Kolegiju. On je bio veoma dobar pedagog sa smislom za jasno i metodično izlaganje znanja iz matematike, fizike, mehanike i astronomije. No, znao se zanijeti se i odlulati putevima kojim ga učenici nisu mogli slijediti, te su ga morali upozoravati na takvo što. U tome su često prednjačili mladi Dubrovčani.

Preminuo je 13. veljače 1787. u 11 hi zbog komplikacija s plućima. Njegova smrt oglašena je u Dubrovniku kao nacionalna žalost, služena je misa za koju je posebno pisana glazba, držani su posmrtni govori i skupovi. Ali spomenik velikom hrvatskom geniju podigao je on sam, s više od 75 knjiga kapitalnih radova iz matematike, mehanike, astronomije, optike, filozofije i književnosti. Ipak, Bošković je ljudska djela smatrao trošnim i prolaznim ("Kad vidim kamene spomenike kako su propali, izbrisana slova na njima, onda pomislim što će biti s ovim što ja radim!"), a najveći užitak je osjećao u pomaganju bližnjim i jadnim. Njegovim imenom nazvana su razna društva, edicije, ulice i trgovi, institucije, a među ostalim institut za nuklearnu fiziku u Zagrebu.

U procesu monetarnog osamostaljenja Republike Hrvatske 23. prosinca 1991. u optjecaj je pušten hrvatski dinar kao privremeni novac. Na svim apoenima (1, 5, 10, 25, 100, 500, 1000, 2000, 5000, 10.000, 50.000 i 100.000) hrvatskog dinara bio je lik Ruđera Boškovića.

srijeda, 09.11.2011.

Dubrovačka republika

Nakon postova o hrvatskim vladarima i gubitka krune tj predaje ulaskom u Uniju, te o ostalim hrvatskim zemljama, prije svega mislim na Bosnu, koja na kraju šaptom pade Turcima koji postaju nova sila na Balkanu, a Islam zauzima polako sve jači utjecaj i preko Osmanlija će doći do pred Beč a Hrvati će postati predziđe kršćanstva, te o Crvenoj Hrvatskoj te Duklji koja polako izrasta u samostalan narod Crnogorski kojeg velikosrbi ne priznaju, sada ću napisati post o hrvatskome gradu Dubrovniku koji je već spominjan u mnogim postovima dosada, a iz kojeg je izrasla republika koja je trajala stoljećima, republika slobode, kulture, znanosti, prosperiteta i diplomacije koja je to sve osiguravala u stoljetnim previranjima istoka i zapada te zamršenim političkim situacijama, koja nam može biti primjer kako i mali mogu biti svoji u igri velikih igrača.

A sami grad je nastao kako piše i u prošlom postu nakon što Hrvati i Avari koji osvajaju 614. godine Epidaurus kao i čitave Konavle, rastjeraju pri tom tadašnje stanovnike Ilire i Rimljane te oni povlačeći se na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već postojeću utvrdu, kaštel osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa je nastao današnji Dubrovnik.

To je bio mali otočić Laus a preko kanala su se naselili Hrvati i svoje naselje nazvali Dubrovnik, vjerojatno po šumi koja se prostirala padinama Srđa, a koja je obilovala mediteranskim hrastom ( dubovina, dubrava). S vremenom su jačale veze između dvaju susjednih naselja pa se počelo miješati hrvatsko i romansko stanovništvo. Tjesnac između otočića i kopna postao je tijekom X. I XI. stoljeća zbog naplavina sve plići, pa je potkraj XI. stoljeća nasut. Na mjestu gdje se otok spojio s kopnom danas je najšira dubrovačka ulica - Stradun.Službeni naziv glavne ulice dolazi od latinskih riječi Platea communis, odnosno mjesto javnog života. Danas uobičajeno ime Stradun dao joj je milanski časnik u XVII. st., kada je došavši prvi put na vratima od Grada uzviknuo: "Che Stradun!", što na milanskom dijalektu značilo velika ulica. Duga je 298 m. U XIV. st. je popločana opekom, a u XV. st. i 1901. g. i kamenom.Na posljetku u XII. stoljeću oba su se naselja potpuno integrirala, zaštitivši se jedinstvenim sustavom gradskoga obrambenog zida, koji je u XIII. stoljeću opasao i sjeverno predgrađe, završena je regulacija ulica, pa je Dubrovnik integriran u svom današnjem opsegu.

On je bio grad Bizantske teme Dalmacije plaćajući za svoje vinograde i maslinike godišnji danak od po 36 zlatnika susjednim knezovima zahumskom i travunjskom, na čijem su se zemljištu oni nalazili. Izrijekom se Dubrovnik prvi put spominje 867. godine, kad su ga Saraceni od 866. do 867. opsjedali. Opsada je nakon petnaest mjeseci završena zahvaljujući bizantskom caru Baziliju I. Makedoncu, koji je poslao flotu pod zapovjedništvom Niketasa Orifasa prema Dubrovniku. Slabljenjem Bizanta, Mletačka Republika počela je gledati na Dubrovnik suparnički, kao i na čitavu hrvatsku obalu Jadrana o čemu je više pisano u temama o hrvatskim vladarima, te je stoga smatrala da treba doći pod njezinu upravu, no pokušaj Mlečana 948. da zauzmu grad bio je bezuspješan.

Mlečani nisu odustajali, pohlepni su zavidno gledali kao na svog opasnog takmaca i htjeli su ga svakako prisvojiti. Oni su se, prema legendi, na putu za Levant 972. godine ukotvili u Gružu i pod Lokrumom s izlikom opskrbe hranom, a s pravom namjerom zauzeti Grad. Pomoć je gradu pak stigla otkuda se nisu nadali, s neba.

Sveti Vlaho, prema legendi, javio se plebanu Stojku, dok je ovaj noću molio u crkvi Svetoga Stjepana i naložio mu da obavijesti Senat o namjeri Mlečana i da se pripreme za obranu. Nakon što je namjera Mlečana bila osujećena, Dubrovčani su izabrali Svetoga Vlaha svojim glavnim zaštitnikom (prije su to bili Sv. Srđ - zato i brdo Srđ i Bak). Festa našega parca Svetoga Vlaha je postala od tada državnim praznikom republike. Štovanje Sv. Vlaha najbolje se očitovalo prigodom proslave njegovog Blagdana - 3. veljače - kada su ljudi masovno dolazili u Grad. To je bio blagdan svih stanovnika Republike. Da se omogući svim sudjelovati, uvedena je 'Sloboština Sv. Vlaha', dan kada je svaki prekršitelj, kažnjenik i prognanik mogao 2 dana prije i 2 dana poslije blagdana slobodno doći u Grad, a da ga nitko nije smio pozvati na odgovornost (ta se sloboština kasnije proširila na 7 dana prije i 7 dana poslije blagdana). Za blagdan je cijela Republika hrlila u Grad - tko nije mogao ići, slavio je kod kuće - sa svojim crkvenim barjacima i u narodnoj nošnji, da se svome svecu pokloni i pomoli, da mu zahvali za zaštitu u prošlosti i preporuči sebe i svoje za ubuduće. Tako je to i danas, pa se ljudi dugo i temeljito pripremaju za ovu svečanost.

Na Pločama, istočnom ulazu u povijesnu jezgru Grada, uklesan je na kamenu natpis na latinskom jeziku: , ’Daleko vam kuća divljaci! Nikoga se ne boji ova tvrđa, koju grije dah svetoga starca.’

Festa Sv. Vlaha se od 1. rujna 2009. godine nalazi na UNESCO-voj listi nematerijalne baštine čovječanstva.

Za ratova između careva Vasilija II. i Samuila koncem 10. i početkom 11. stoljeća bizantinski car prepustio je zaštitu nad Dubrovnikom mletačkom duždu Petru II. Orseolu, koji primi poklonstvo grada 1000. godine, ali već za cara Romana III. (1028. - 1034.) opet su Dubrovčani postali bizantinski podanici, te sa svojim lađama pomažu bizantinskoj mornarici u ratu s Arapima.
1050., hrvatski kralj Stjepan I., vladar Bosne i Dalmacije, dao je Dubrovčanima zemlju duž obale, pa se Dubrovnik proširio do Zatona, 16km od grada Dubrovnika, time je Dubrovnik uzeo kontrolu nad izvorom pitke vode. Stjepan je također dao i luku Gruž, koja je sada trgovačka luka Dubrovnika.

U 11. stoljeću, Dubrovnik i okolica opisani su u djelu slavnog arapskog zemljopisca Muhameda Al-Idrisija. U svom djelu, za Dubrovnik je rekao da je najjužniji grad "zemlje Hrvatske i Dalmacije"
Dubrovnik i Pisa sklopili su 1169. godine ugovor o pomorskoj trgovini u Sredozemlju od Pise do Carigrada. Godine 1191., gradski trgovci su dobili slobodu trgovanja u Bizantu od strane cara Izaka II. Anđela. Slične povlastice imao je Dubrovnik ranije u Srbiji (1186.) i Bosni (1189.). Sporazum s bosanskim banom Kulinom je prvi službeni dokument u kojem se grad naziva Dubrovnik.

Osvajanja Carigrada od strane Mlečana u Četvrtom križarskom ratu (1204.), sasvim je promijenilo političke odnose na Istoku. Bizantinsko carstvo je osim neznatna dijela bilo uništeno, a Venecija je postala prva pomorska vlast na Sredozemnom moru. 1205. godine Dubrovnik priznaje vrhovnu vlast mletačkog dužda. Iako je i dalje ostao autonomna gradska komuna, u Dubrovniku je stolovao mletački comes (hrv. knez), počevši od 1237. imenovan na dvije godine, no potknez i ostalo činovništvo bila su domaća vlastela. Isto tako nije ni mletačke vojske bilo u gradu. Tješnja veza s Venecijom za doba njezine najveće moći bila je po Dubrovnik od znatnoga utjecaja, jer je on u to doba uredio svoju upravu, proširio zemljište i udario sigurne osnove svojoj istočnoj trgovini.

Unutrašnja uprava uređena je posebnim statutom 1272. godine. Istodobno se Dubrovniku priključio otok Lastovo, dok su Dubrovčani grad Ston i stonski rat (poluotok Pelješac) 1333. kupili od bosanskog bana Stjepana Kotromanića i srpskoga kralja Stjepana Dušana. Svoju pomorsku trgovinu su pak proširili do Tunisa, Egipta, Sirije i Crnog mora, a sklopili su ili obnovili trgovačke ugovore s Bosnom, Srbijom, Bugarskom i Bizantom. I s talijanskim gradovima Dubrovnik je u to doba imao trgovačke veze, naročito s Anconom, Firencom, Napuljem i Sicilijom. Najglavni dio dubrovačke trgovine bilo je u jednu ruku prevoženje istočnih sirovina na zapad, a uvoženje zapadnih industrijalnih proizvoda na istok.

Zadarskim mirom 1358. Venecija je izgubila sve otoke i gradove na istočnoj obali Jadranskoga mora od Kvarnera do Drača. Dubrovnik je priznao vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca. Odnosi između Dubrovnika i kralja regulirani su Višegradskim ugovorom od 27. svibnja 1358. Višegradskim ugovorom određen je odnos između Dubrovnika i ugarskog kraljevstva. Kralj Ludovik je Dubrovniku dao zaštitu i povlašteni položaj među dalmatinskim gradovima i time gradu omogućio samostalan razvoj. Odnosi, utvrđeni Višegradskim ugovorom, bili su velik korak naprijed prema potpunoj samostalnosti Dubrovnika. Od 1358. godine Dubrovnik je u stvari postao posve autonoman, pod nominalnim vrhovništvom ugarskih kraljeva.
Ugarski kraljevi nisu zadirali u unutrašnje uređenje, upravu, trgovačke i pomorske poslove Dubrovnika, što je urodilo potpunom emancipacijom samostalne aristokratske Republike. Tako je prijašnji naziv COMMUNITAS RAGUSINA (Općina Dubrovnik) prerastao u REPUBLICA RAGUSINA (Republika Dubrovačka). Godine 1399. Dubrovačka Republika se širi u Primorju od Stona do Orašca, a 1419. i 1427. dobiva svoj konačni oblik - uz Konavle i Cavtat.

U XV. stoljeću u Sredozemlju Turska počinje dominirati kao velesila, a Dubrovnik s njom uspostavlja izvanredne trgovačke veze, plaćajući joj pritom danak za slobodnu trgovinu sve do Mohačke bitke 1526. u kojoj su ugarsko-hrvatsku vojsku porazili Turci, a Dubrovčani prestaju plaćati danak ugarsko-hvatskom kralju, čime se ugasila vrhovna ugarsko-hrvatska vlast na Dubrovnikom. 1458. Dubrovačka Republika napravila je ugovor s Otomanskim Carstvom o plaćanju danka. Dubrovnik je slao 1. studenog svake godine poslanika u Carigrad da isplati određenu količinu danka. Kada je 1481. grad pao pod osmansku zaštitu, Dubrovnik je plaćao 12 500 dukata. U svemu drugome Dubrovnik je bio neovisan. Imali su pravo ući u odnose s bilo kojom državom i isto tako raditi sporazume s drugim državama, a brodovi Dubrovnika plovili su pod dubrovačkom zastavom. Osmanlije Dubrovačkoj Republici daju posebna prava u trgovanju, što dubrovačku trgovinu još više veže u Osmansko Carstvo. Dubrovnik je dio jadranske trgovine predao u vlast Osmanskog Carstva, a trgovci iz Dubrovnika plaćali su određeni porez u lukama. Dubrovački trgovci su također opskrbljivali osmanske kolonije, što im je davalo posebne privilegije u carstvu. Dubrovački trgovački brodovi mogli su slobodno upoloviti u Crno more, što je bilo zabranjeno svim ne-osmanskim brodovima. Plaćali su neke obveze manje od drugih trgovaca, a Dubrovnik je istodobno uživao osmansku diplomatsku podršku u trgovini s Mlečanima.

U doba dok je Beograd bio pod turskom vlašću je u tom gradu djelovala dubrovačka trgovačka kolonija. Zabilježio ih je isusovac Bartol Kašić kad je 1612. kao papin izaslanik obilazio katolike u tom gradu. Ista kolonija je pomagala isusovačku gimnaziju u Beogradu, koja je djelovala do njihova odlaska 1632.

U korist Osmanlija bilo je to što su kontrolirali dubrovačku luku kao jednu od velikih važnosti. Nakon svega, glavnina prometa Firenca-Bursa (osmanska luka u sjverozapadnoj Anatoliji) prolazila je kroz Dubrovnik. Roba iz Florence napustila bi talijansku luku Pesaro, Fano ili Anconu te plovila prema Dubrovniku. Od Dubrovnika roba je nastavljala trgovačkim putem Bosnasaray (Sarajevo)–Novi Pazar–Skopje–Plovdiv–Drinopolje.

Uz Englesku, Španjolsku i Genou, Dubrovnik je bio najveća konkurencija Veneciji u 15. stoljeću na svim morima. U zlatno doba Dubrovačke Republike njezino se materijalno bogatstvo zasnivalo na razgranatoj proizvodnji i transferu srebra i olova iz bosanskih i srpskih rudnika u razvijene krajeve Europe, gdje je vladala golema potražnja za tim materijalima. Tako su se Dubrovčani pojavljivali kao zastupnici rudnika, pa čak i kao vlasnici jama, organizirajući proizvodnju i prijevoz metala do svoje matične luke i dalje preko mora u Europu. Za djelotvornije funkcioniranje tih važnih privrednih djelatnosti Dubrovčani organiziraju niz kolonija na čvorištima karavanskih puteva.

Turskim osvajanjem Srbije i Bosne potpuno je zaustavljena ta važna privredna djelatnost. Tako je 1463. godine donesena odluka da se poruše sve radionice koje se nalaze izvan zidina. Proizvodnja i izvoz soli bili su među najvažnim čimbenicima dubrovačkoga gospodarskog napretka. Dubrovačka brodogradnja bila je nadaleko poznata. Već sredinom XVI. stoljeća Dubrovnik je imao više od 180 velikih brodova, koji su plovili sve do Engleske. Potkraj XVIII. stoljeća Dubrovnik je imao svoja konzularna predstavništva u više od 80 gradova diljem Europe. Cjelokupno političko djelovanje svih dužnosnika Dubrovačke Republike, ali i svi privatni interesi i etičke norme bili su podređeni isključivo dobrobiti države. S obzirom na svoju veličinu i osjetljiv geostrateški položaj, Dubrovačka Republika najviše je polagala na diplomatsku vještinu svojih predstavnika i poslanika. Stoljeća iskustva u najsloženijim političkim uvjetima stvorila su u Dubrovniku jednu od najsuptilnijih škola diplomatske vještine u tadašnjem svijetu. Činjenice da Dubrovnik nikad nije vodio nijedan napadački rat, a stekao je brojne teritorije, da je održavao - s Papinim dopuštenjem - trgovinu s Levantom u vrijeme najžešćih sukoba kršćana i muslimana, da nije sudjelovao ni u jednom ratnom pohodu saveznika protiv Turaka, da je održavao za cijeloga svog postojanja razgranate trgovačke veze s Turskom, da unatoč izravnim vojnim prijetnjama nikad od početka XV. stoljeća nije ratovao - dovoljno govore o umješnosti dubrovačke diplomacije. Čak potpuno razoren potresom, zahvaljujući vještini i hrabrosti dubrovačkih poklisara uspio je otkloniti neposrednu mletačku i tursku opasnost.
U bugarskom glavnom gradu Sofiji, postojala je crkva sv. Marije i sv. Vlaha, koju je puk nazivao "Dubrovačka crkva", dugo vremena je bila jedino mjesto u Osmanskom Carstvu u kojem je kršćanima bilo dopušteno služenje misa.

Trgovalo se rudarskim, poljodjelskim i stočarskim proizvodima, manufakturnom robom, solju i dr. U 16. st. Dubrovnik je imao jaku mornaricu (oko 180 brodova), po jačini i veličini treću u svijetu. Dubrovački su brodovi prevozili robu stranih trgovaca, plovili obalama Sredozemnog mora i stizali sve do Engleske, postoji i dokazi kako je dubrovačka karaka došla do obale Sjeverne Amerike, gdje su se pomorci pomiješali s lokalnim stanovništvom (Indijancima). Također je poznata dubrovačka kolonija u mjestu Goa i Gvendolin u Indiji, gdje još postoji Crkva sv. Vlaha, zaštitnika Dubrovačke Republike i Dubrovčana i poneki potomci dubrovačkih trgovaca.
U Dubrovniku je najviše poštovana bila sloboda. Imao je svoju zastavu (s likom zaštitnika sv. Vlaha i drugu sa slovima "LIBERTAS - lat. Sloboda"), grb i vojsku. Povezao je diplomatska i predstavništva u mnogim europskim zemljama.
Dubrovačka Republika može se odrediti kao aristokratska feudalna centralistička republika. Naziv republike potvrđen je u izvorima iz 15. stoljeća, ali on nije presudan za pitanje državnog statusa niti već ranije postignute nezavisnosti Dubrovnika. Osnove za ustrojstvo vlasti postavljene su u 13. i 14. stoljeću te će, uz neke izmjene, potrajati sve do propasti Dubrovačke Republike. Na vlasti je bila vlastela. Na čelu Republike nalazi se knez. Glavne institucije Republike bile su Veliko vijeće, Malo vijeće i Senat (Vijeće umoljenih) te knez.

Veliko vijeće (lat. Consilium maius) spominje se od 1235. Članovima su postajali svi muški pripadnici patricijskih obitelji nakon navršene punoljetnosti. Vijeće se formalno "zatvara" 1332. godine (postaje tijelo patricijata koje je od faktične političke elite postalo staležom na vlasti).Novi su se članovi svečano primali početkom svake godine. Osnovna uloga Velikog vijeća bio je izbor državnih službenika, donošenje zakona, rješavanje državnopravna pitanja. Do pojave u 14. stoljeću Senata ili Vijeća umoljenih uloga Velikog vijeća bila je odlučujuća, da bi politička moć postupno prelazi na Senat. Najvažnija funkcija, koja je ostala sve do pada Republike, bila je izbor kneza.

Malo vijeće (lat. Consilium minus) bilo je izvršno tijelo, najprije Velikog vijeća, a zatim Senata. U početku su ga činili knez i 11 vijećnika, a kasnije knez i šest vijećnika-senatora Vlast Maloga vijeća isprva je bila velika, no s vremenom se ograničavala, da bi naposljetku preostala samo briga za komunalne poslove, poput organizacije službenih svečanosti. Imalo je i ulogu savjetovanja kneza, pa je osiguravalo kontinuitet u uvjetima brze izmjene knezova.

Senat (lat. Consilium rogatorum) se u Dubrovniku izvorno nazivao Vijeće umoljenih, što vjerojatno svjedoči da to isprva nije bilo stalno tijelo, nego su članovi sazivani molbom. Nakon ustaljenja, to je vijeće preuzimalo sve više ovlasti, a djelovalo je kao operativno političko tijelo koje je određivalo smjernice i povlačilo konkretne poteze u unutarnjoj i vanjskoj politici. U njemu su se izrađivali nacrti zakona, a Veliko ih je vijeće samo naknadno izglasavalo. Senat je time postao svojevrsna vlada Republike. Takva kondenzacija vlasti učinila je dubrovačku politiku koherentnijom i efektivnijom, što je osobito bilo važno u doba jačanja osmanske vlasti. Mandat senatora trajao je godinu dana, a vakancija dvije godine, no ona je ukinuta u 16. stoljeću, pa su se od tada svake godine birali gotovo isti ljudi.

Knez (lat. rector) imao je mandat od samo mjesec dana. Takva metoda trebala je onemogućiti pretjerano učvršćenje vlasti i spriječiti uvođenje samovlade. Do 1358. knez (comes) dolazio je iz Venecije na dvije godine. Poslije toga, kneza je biralo Veliko vijeće. Dubrovčani su knezovima postupno sve više oduzimali vlast, pa su ih na kraju sveli isključivo na službenike s reprezentativnom funkcijom. Tijekom mandata, knez je morao stanovati u Kneževu dvoru. On se birao na mandat u trajanju od mjesec dana i za to vrijeme bio je na čelu Malog vijeća. U Kneževom dvoru knez je imao svoj ured i stan u kojem je boravio tijekom mandata, odvojen od svoje obitelji. Za to vrijeme nije smio napuštati dvor osim u slučaju državničkih i protokolarnih razloga. Preko noći bi čuvao ključeve od grada koje je ujutro na protokolarnoj ceremoniji vraćao narodu. U prostoru Kneževa dvora nalazile se dvorane Velikog i Malog vijeća, državne kancelarije, sudnica, zatvor, oružarnica i barutana. Na ulazu se nalazi latinski natpis Obliti privatorum publica curate ("Zaboravite privatne i brinite se za javne stvari").

Teritorijalnu upravu nad pojedinim dijelovima Republike potkraj srednjega vijeka dijelilo je šest knezova (konavoski, stonski, slanski, šipanski, lastovski i knez Lopuda i Koločepa) i tri kapetana (trstenički, janjinski i cavtatski). Oni su tek provodili odluke središnje vlasti. Lastovo i Mljet imali su znatnu autonomiju i povlastice.
Iako je zbog razvijene trgovine mnogo ljudi posjećivalo Dubrovnik, ali isto tako ga i napuštalo, što zbog poslovnih putova, što za stalno, posebno je zanimljiva i činjenica koliko je vlada u Dubrovniku pomno nadzirala useljavanje, pogotovo iz zemalja zaleđa i sa mletačkog teritorija. Bili su svjesni neprilika do kojih je dolazilo s tim zemljama zbog useljenika, pogotovo zbog prebjega, pa su veoma oprezno pristupali tom pitanju. Usto, dubrovačka vlada je nastojala održati i u vjerskom pogledu maksimalno homogeno pučanstvo. Bila je oblikovana i politička teza koja je glasila: "Republika će očuvati toliko svoje slobode, koliko sačuva čiste katoličke vjere na svom području.". Već tada je bilo jasno da bi multikulturalizacija samo nazadovala razvitak. No, iako je inzistirala na katoličkoj pripadnosti Dubrovačkoga naroda, vlastela nije zanemarila vjersku toleranciju prema ljudima druge vjere. Vlastela, koja je težila stabilnosti i jačanju aristokratske vladavine i državnog položaja dubrovačke komune-republike, ponekad je crkvene ljude upotrebljavala kao svoje poslanike i diplomatske agente, svećenike postavljala za kancelare u lokalnim upravama, ali su njihovu vlast ograničavali načelom "Nemo militans Deo implicat se negotiis secularibus" (Nitko tko je božji vojnik ne smije se upletati u svjetovne poslove), koje se uredno provodilo. Iako je bilo sporova između pape i dubrovačke uprave te je čak došlo do točke da je rimska kurija Dubrovniku zaprijetila ekskomunikacijom, dubrovačkoj je diplomaciji uspjelo smiriti i taj spor bez odstupanja od svojih načela. Dubrovačka vlada odlučno se branila stavom: "Da bismo se očuvali nepovrijeđeni i u našoj slobodi, ne možemo niti smo dužni pristati na nešto što nam donosi propast."

Sam naziv, "Zlatno doba", koje označava XV. i XVI.st., dovoljno govori o stanju u Republici kroz ta dva stoljeća. Porast prosvjetnog i kulturnog nivoa krenuo je bržim tempom u XV.st. To se postiže dobrim organiziranjem školstva, te poticanjem na odlaske na sveučilišta, posebice talijanska. U to vrijeme ondje se razvijaju prirodne znanosti, filozofija, graditeljstvo, slikarstvo, glazba te književnost. Znanstvenici, umjetnici, graditelji i klesari te majstori obrtnici su u Dubrovniku promovirali svoju spretnost. Najveći zahvati izvedeni su na kompleksima dubrovačke, stonske i cavtatske utvrde. To su bili opsežni skupi radovi na kojima vlastela nije žalila sredstava što se očitovalo i u praktičnoj efikasnosti i estetskoj vrijednosti ostvarenja. Kulturni život ispunjavale su kazališne predstave, glazbeni domjenci te razne obiteljske svečanosti i priredbe, razvijajući tako nove kulturne potrebe i sadržaje toga života. Godine 1573. dubrovački poslanik je Dubrovnik prikazao Papi kao grad sa 80.000 stanovnika, a jedan izvještaj govori nam da je 1624. g. 30.000 građana naseljavalo sam Dubrovnik, te isto toliko njih i okolicu, no prema istraživanjima smatra se da je sredinom 16. st. u Republici obitavalo najviše 40.000 stanovnika, od čega oko 10.000 u samome gradu. Uglavnom kontinuirani gospodarski uspon i prosperitet sve do početka XVII. st. odrazio se i u dubrovačkoj demografskoj situaciji. U cjelini uzevši, dinamika stanovništva je u tom razdoblju postojana, a u gradu Dubrovniku razvijenija nego u njegovoj okolici.

Dubrovački statut (Liber statutorum) najstariji dubrovački pravni zbornik, pravna je kodifikacija sastavljena od osam knjiga, koju je 1272. godine proveo tadašnji dubrovački knez Marko Justiniani nakon borbe domaće vlastele protiv mletačkog patricijata. Prva knjiga sadrži odredbe o državnim tijelima vlasti, utvrđuje prava i dužnosti činovnika, te uređuje pravni položaj Crkve. Druga knjiga navodi tekstove zakletava koje su polagali državni činovnici prije preuzimanja dužnosti. Propisi o organizaciji i nadležnosti sudova i sudskom postupku navode se u trećoj knjizi, dok se četvrta knjiga bavi nasljednim, bračnim i obiteljskim pravom. U petoj knjizi reguliraju se agrarni odnosi, pitanja u vezi s nekretninama i javnim služnostima. Šesta knjiga određuje kaznena djela i kazne za njih, a kao posebnu zadaću navodi suzbijanje gusarstva i krijumčarenja. Pomorskom pravu i plovidbi posvećena je sedma knjiga ( to je najstariji takav dokument na svijetu), a osma knjiga sadrži nove propise i nadopune starih, posebno one o sudskom postupku.

Dužina gradskih zidina je o. 1940 m, visina je do 25 m, debljina 1-3 m prema moru i 4-6 m prema kopnu. Sastoje se od 16 kula, 3 tvrđave (Minčeta, Bokar, sv. Ivan), 6 bastiona, 2 kantonate, 3 predziđa s nizom toreta, 2 gradska podizna mosta, 3 jarka, valobrana, 2 predutvrde-tvrđave (Lovrijenac i Reveln).
Najranije zidine ne poznajemo, a vjerojatno su bile izgrađene od drva i zemlje u vrijeme velikih opasnosti za antičku civilizaciju. Polovicom 13. st. zidine načelno dobivaju današnji opseg. 1310. g. zidinama je priključen još i prostor dominikanskog samostana. Izgradnja, dogradnja, pregradnja i osuvremenjivanje je trajalo do 17. st. 1660. je izgrađena posljednja utvrda, bastion sv. Stjepana.

1525. je izgrađeno brodogradilište u Gružu, koje je u tri stoljeća uživalo državni monopol. U drugoj polovici 16. st. posjedovali su Dubrovčani 200 trgovačkih brodova za mediteransku i oceansku plovidbu. Grade se sve veći trgovački jedrenjaci poput karake, nave i poglavito galijuna. Englezi su sve čvrsto građene brodove nazivali argosi, po romanskom nazivu za Dubrovnik - Ragusa. Taj naziv je koristio Shakespeare, a uvršten je i u Britansku enciklopediju.

27. siječnja 1416. Dubrovnik je prvi u Europi ukinuo ropstvo (Engleska 1569.,SAD 1865., Brazil 1888, posljednja Mauritanija 1981.)

Dubrovačka Republika napravila je 1296. jedan od prvih srednjevjekovnih sustava kanalizacije, koji je i danas u upotrebi, dok su gradovi u Europi kao što su London, Pariz, i sl. grcali u fekalijama koje su, između ostalog i izbacivali na ulicu.

Godine 1301. godine uvedena je liječnička služba.

1347. starački dom, 1441. Vrhovno zdravstveno vijeće, ljekarna Male Braće spada među najstarije u Europi. Za godinu osnutka ljekarne uzima se godina izgradnje samostana: 1317. Međutim, zasigurno je najstarija u Europi po kontinuitetu djelovanja.

U početku je to bila samostanska ljekarnica za potrebe bolesne braće (franjevci), a zametak joj je u odredbi franjevačkog Pravila: neka se braća brinu za potrebe bolesne braće (VI. poglavlje). Tijekom vremena, ponajviše iz humanitarno-karitativnih razloga, ljekarna je prešla uski krug samostanskih zidina i postala javnom ljekarnom za potrebe građana, te je time ispunjavala i propis istog Pravila (poglavlje V), naime, da se braća uzdržavaju od svoga rada. Stoga su franjevci slali na studije pojedinu braću da se osposobe za ljekarničku službu o čemu svjedoče ljekarničke knjige, tzv. farmakopeje iz raznih krajeva Europe, koje se čuvaju do danas i neke od njih se mogu vidjeti u muzeju samostana Male braće.

Prvi do sada poznati spomeni organiziranog sprječavanja i gašenja požara u Europi.

Godine 1272. u Dubrovačkom statutu, u knjizi VI, poglavlje 57, donesen je, između ostalih zakona, zakon o zabrani pravljenja kuća od slame. Sve je kuće trebalo praviti na način kako bi se spriječio nastanak i širenje požara unutar gradskih zidina.
U knjizi VI, poglavlje 55, niti jedan postolar nije smio ložiti vatru ispod kotlova, prilikom štavljenja kože unutar gradskih zidina.
Jedna zabrana i kazna nalazi se u poglavlju 27 i 37. a odnosi se na dio grada sa ranije izgrađenim kućama koje su obuhvaćene novim zidom. Svi oni koji imaju drvene kuće u njima ne smiju držati vina, a u kamenim kućama mogu koliko hoće. Cilj je bio, da mogući porok i nepažnja nebi upalili kuću. Kuhinje su imale biti građene na vrhovima kuća, jer je u kuhinjama bila upotreba vatre, a tako i velik rizik od požara. Pošto je kuhinja na vrhu u koliko se dogodi požar velika je mogućnost da se kuća spasi od potpune propasti.
Godine 1309., 6. siječnja, u Dubrovačkom statutu u knjizi VIII, poglavlje 60, uvedene su precizne odredbe o organizaciji gašenja požara. U slučaju požara, uz predvođenje upućenih ljudi, svi stanovnici su imali žurnu obvezu pristupiti gašenju sa svojim sjekirama ili punim vjedrima vode. U slučaju uništenja alata općina je bila dužna nadoknaditi štetu. Ako bi trebalo zbog gašenja požara srušiti susjednu kuću, za to je općina morala dati naknadu.

Karantena je izvoran dubrovački izum i prvi put uvode je 1377.: za razliku od Mletaka koja je u doba kuge jednostavno zabranjivala ulaz svim brodovima u lagunu, ili Milanskog vojvodstva koje je provodilo stroge i gotovo okrutne mjere kućnog pritvora i praktično zazidavanje oboljelih, dubrovačke su vlasti odredile da posada i roba svih brodova koji dolaze iz »kužnih krajeva« (locis pestiferis) imaju provesti mjesec dana na otocima Supetar, Mrkan ili Bobara u Župskom zaljevu. Karantena, koja je usporavala, ali ne i zaustavljala pomorsku trgovinu, zanimljiva je tim više što je nastala kao racionalan izraz empirijskog iskustva dubrovačkih vlastelina-trgovaca, a ne onodobne medicinske profesije, opterećene galenskim humoralno-mijazmatičkim teoretskim sustavom. Dubrovačka administracija do ideje o karanteni došla zahvaljujući iskustvu s izolacijom oboljelih od lepre (gube). Od prebivanja pod vedrim nebom na otočićima pred dubrovačkom lukom, karantena se u sljedećih stotinjak i više godina razvila u instituciju sa svim pripadnim odrednicama: regulativom, zgradama (prvi lazaret otvoren je 1397. na otoku Mljetu) i osobljem, tzv. officiales cazzamortuorum (kaćamorti), poslije officiali sopra la sanita

Godine 1395. donesen je zakon o osiguranju koji je najstariji u Europi. Riječ je o pomorskom osiguranju. Ovaj zakon je tri stoljeća stariji od Lloydova osiguranja koji datira s kraja 17 st.

U Dubrovniku je najstariji arboretum u Europi – Arboretum Trsteno. Osnovan je 1498.

petak, 21.10.2011.

Konavle

Konavle su najužnija općina RH, a svoj naziv duguju kanalima za navodnjavanje. Naime naziv Konavle izvodi se iz latinske riječi "canale", "canalis", u lokalnom govoru "konali", "kanali", što se povezuje sa vodovodom koji je u rimsko doba dovodio vodu iz Vodovađe u Epidaurus, današnji Cavtat. U takvoj tradiciji i danas postoji i funkcionira "vodovar" kroz istočni dio Konavala koji je prokopan prije cca 110 godina a radi navodnjavanja.

Dostupni povijesni tragovi govore o životu na ovim prostorima još od paleolitskih i neolitskih vremena (četiri tisućljeća prije Krista). Konkretniji hod povijesti u Konavlima možemo pratiti od petog i četvrtog stoljeća prije Krista, kada su ove prostore nastanjivala iliirska plemena Plerejaca i Ardijejaca, da bi u drugom stoljeću prije Krista Ilire pokorili Rimljani.

Ilirske nekropole nalazimo oko 115 kamenih gomila slobodnostojećeg kamena, najčešće u Mikulićima, Pločicama, ispod Čilipa razmještene su u nepravilnom rasporedu, često su nepristupačne i kriju grobni inventar prapovijesnih ilirskih poglavara. Mitreji - prikaz Mitre i bika, borba dobra i zla, svjetla i tame, a poznata su dva primjerka reljefa mitraističkog kulta i to u podrumu Bogišićeve kuće u Cavtatu i u Močićima. Nekropole stećaka su sastavni dio današnjih groblja uz male seoske kapele, a po brojnosti stećaka impozantna je nekropola u Dunavama kraj crkve sv. Barbare, zatim u Mihanićima, Gabrilima i Brotnicama i u Pridvorju kod župne crkve.

Na mjestu današnjeg Cavtata nalazila se Grčka kolonija Epidaurum koja 228. godine prije Krista dolazi pod vlast Rimljana koji tu osnivaju svoju koloniju Epidaurus. Izvan obrambenih zidina grada pretpostavlja se postojanje građevine rimskog amfiteatra za priređivanje krvavih gladijatorskih igara.Rimljani su na mjestu grčke kolonije Epidaurum (Cavtat) razvili važan trgovačko-pomorski centar na sjecištu rimskih puteva. Osim ostataka rimskog vodovoda u blizini sela Vodovađa, o tome svjedoče ostaci villa rusticae, kultnih spomenika (Mitrejski spomenik u Močićima), grobovi, ostaci rimske ceste iznad Cavtata te mnoštvo fragmenata i arheoloških nalaza.

Početkom sedmog stoljeća u Europu i na ove prostore dolaze Avari i Hrvati o čemu je pisano u prošlim postovima koji su 614. godine osvojili Epidaurus kao i čitave Konavle, rastjeravši pri tom tadašnje stanovnike Ilire i Rimljane. Ondašnji stanovnici Cavtata napuštaju mjesto povlačeći se pred najezdom 614. godine na stare ilirske gradine u današnjoj Župi Dubrovačkoj, te podno padina brda Srđ u vjerojatno već postojeću utvrdu, kaštel. Tu osnivaju naselje kasnije iskrivljenog latinskog naziva Ragusa, iz čijeg nukleusa je nastao današnji Dubrovnik.

U Ljetopisu popa Dukljanina je to sastavni dio Crvene Hrvatske i jedna od država koja se osniva je Travunja. Travunja je srednjovjekovna država koja je obuhvaćala južnu Dalmaciju i dijelove Bosne i Hercegovine, a u njenom sastavu su se nalazili i Konavle. Po Ljetopisu popa Dukljanina, današnjom Hercegovinom prostirale su se do 11. stoljeća samostalna područja i to Neretljanska izmedu rijeke Cetine i Neretve, Zahumlje ili Humska zemlja od Neretve do Dubrovnika i Travunja od Dubrovnika do Kotora sa sjedištem u Trebinju. Pop Dukljanin navodi da su sva četiri navedena područja hrvatska i činili su zajedno državu Crvena Hrvatska (Croatia Rubea). Crvenoj Hrvatskoj pripadali su gradovi Kotor, Dubrovnik, Bar, Ulcinj i čitavi teritorij današnje Hercegovine.

Travunja je u različitim periodima bila vezana vazalskim odosima za srpske, zetske i bosanske vladare. Arheološki nalazi i spomenici iz tog perioda su nekropole Bogumislkih stećaka u Konavoskim brdima, Gabrilima, Mihanićima i Dunavama, od kojih se najljepšim smatra stećak u Brotnicama na groblju crkve Sv. Tome.

Kao što se može pratiti i u prethodnom postu sve je više jačao utjecaj srpske dinastije koja nakon osvajanja Duklje a u Dušanovo doba postaje velesila kojoj se plaća danak. Tada se vrši asimilacija na način da se sve pravoslavne pretvara u Srbe, a narod je uvijek one vjeroispovijesti koje je vladar. Na taj način su asimilirani Vlasi i postali su Srbi, na taj način su i Dukljani trebali postati Srbi ali uspjeli su sačuvati svoju samosvojnost unutar pravoslavlja o čemu sam malo pisao u prošlom postu. Velikosrbi ni dan danas ne priznaju Crnogorcima naciju.

Poslije raspada Srpskog carstva pojedini srpski velikaši formirali su svoje zaokružene teritorije koje su bile međusobno nezavisne i koje su poznate kao oblasti. Pored Brankovića, Dejanovića, Mrnjavčevića, Balšića, oblasti kneza Lazara Hrebljanovića takvu oblast je imao i Nikola Altomanović. Nosio je titulu župana. Držao je područje Rudnika, Polimlja, dio gornjeg Podrinja, dio istočnog Huma, Trebinje, župe Konavle i Dračevica (župa) graničeći sa Dubrovnikom. Preuzeo je Svetodmitarski dohodak, koji su Dubrovčani isplaćivali srpskim vladarima. Bio je u sukobu sa Bosnom i oblašću kneza Lazara Hrebljanovića. Bosanski ban Tvrtko I. Kotromanić i srpski oblasni gospodar knez Lazar Hrebljanović udružili su se i porazili Nikolu Altomanovića 1373. Podijelili su njegovu oblast. Bosna se tako proširila na dijelove gornjeg Podrinja, Polimlja i Huma. Balšići su se okoristili ovim sukobom i prisvojili Trebinje, Konavle i Dračevicu. To je Tvrtko početkom 1377. pripojio Bosni.

Pod upravom su Sankovića do 1391. Pokušaj Sankovića da prodaju Konavle Dubrovčanima 1391. rezultirao je time da su ga izgubili. Novi vlasnici Konavala su bili Pavlovići i Kosače. Sandalj Hranić je 1419. prodao svoj dio posjeda, a 1426. Radoslav svoj dio. Za tu prodaju dobijali su redovan godišnji tribut (Konavoski dohodak).

Među privilegijama za izvršenu kupoprodaju svog dijela posjeda u Konavlima vojvoda Sandalj Hranić Kosača 1419. dobio je i godišnji danak u iznosu od 500 perpera. On je isplaćivan njemu i njegovim nasljednicima i poslije pada Bosne i pada Novog u ruke Osmanlija. Na isti način je do godišnjeg danka došao i vojvoda Radoslav Pavlović. Visina njegovog danka bila je 600 perpera. Pored njega uživali su ga i njegovi nasljednici do prekida loze 1463. Konavoski danak nije se isplaćivao u slučaju rata između Dubrovnika i vlasnika tributa. Isplata je bila određenog datuma i podrazumijevala je dolazak izaslanika u ime vlasnika tributa sa ovjerenim pismom da ga preuzmu u Dubrovniku. U Dubrovniku danak je isplaćivan uz prisustvo svjedoka koji su obavezno morali biti stranci koji se zateknu u Dubrovniku (najčešće trgovci iz talijanskih gradova).

Dubrovačka republika je otkupila Istočni dio Konavala od Sandalja Hrasnića 24.06 1419 g.To je prostor od sela Popovići prema utvrdi Soko i na Istoku Sutorine i Rta oštro na ulasku u Bokokotorski zaljev.Braca Hrasnići su dobili palaču u Gradu,česticu zemlje u Župi dubrovaćkoj vrijednu 3000 perpera,godisnji danak od 500 perpera te 36000 perpera ili 12000 dukata u gotovini(Perper je novčana jedinica Dubrovačke Republike).Od toga je odmah isplaćena polovica a druga je ostala kao polog u Gradu uz 5% kamata.One ce se isplatiti kada se dubrovčanima osigura potpuno vlasništvo toga dijela Konavala.

31.12.1425 g.Dubrovčani su sa Cavtatom i Obodom kupili zapadni dio Konavala uz jednake uvjete kao i istočni dio,od vlasnika Radoslava Pavlovića.Dubrovačka vlada je Konavle proglasila svojim dobrom - feudom.Starosjedioci su postali dubrovački podanici.Kada je vlada učvrstila svoju moć pristupila je raspodjeli zemlje.Konavlima je upravljao knez ustoličen u Pridvorju.Tko je i koliko dobio zemlje i na kojem mjestu zapisano je u matici"Libroroso" i čuva se u dubrovačkom arhivu.Prema tome što se tiče Konavala i Prevlake tada je uspostavljena granica koja se kroz stoljeća nije mijenjala iako su se mijenjale države i sistemi.

Za razliku od vremena kada su to pokušavali Sankovići, bosanski vladari i sabor su odobrili učinjene kupoprodaje. Kasnije je došlo do sukoba koji su izvorište imali u ovim kupoprodajama (Konavoski rat 1430-1432). Vojno sjedište Konavala bilo je u Sokolu. Politički centar nalazio se u naselju Ljuta. Značajnija naselja su Cavtat (Captat, Civita vechia), Obod, Bani, Sastavni dijelovi Konavala su Vitaljina i Prevlaka.

Vojvoda Radoslav Pavlović je izazvao i otpočeo sukob protiv Dubrovčana. Iako je prodao svoj dio župe Konavle Dubrovčanima, dobio za to novac, tribut i druge privilegije, vojvoda Radoslav Pavlović je tražio da mu se njegov posjed vrati nazad. Izgovor za vojne operacije nalazio je u neopravdanim zahtjevima i optužbama, na koje mu Dubrovčani nisu mogli pozitivno odgovoriti. Zato je on napao na Dubrovčane.
Na prvi napad vojvode Radoslava Dubrovčani su izvršili opsežne pripreme angažirajući sve svoje snage, Dubrovčani su imali uspjeha u prodoru do Trebinja. Međutim, nisu ni stigli da uživaju u pobjedi a uslijedio je žestok napad snaga Radoslava Pavlovića i do teškog poraza Dubrovčana. Sve poslije ovoga, ratna 1431. i 1432. godina bilo je u znaku sitnih čarki.

Politički rat se u potpunosti iskomplicirao i otišao u krajnosti koje nisu imale vidljiv završetak. Dubrovčani su se žalili bosanskom kralju, svome senioru Žigmundu Luksemburškom i pripremali političko rješenje rata stvaranjem koalicije protiv Radoslava Pavlovića. Dubrovčani, neutralni vojvoda Sandalj Hranić Kosača i bosanski kralj Tvrtko II Tvrtković radili su na stvaranju lige protiv vojvode Radoslava Pavlovića. Cilj lige bio je da se neutralizira vojvoda Radoslav i da se njegovi posjedi podjele među članovima lige. Pregovori su doveli do financijske konstrukcije lige i do planiranih poteza koje je trebalo učiniti. Tako je trebalo prvo kupiti dobru volju od Osmanlija, čiji je vazal bio vojvoda Radoslav Pavlović. Zatim je trebalo da se on vojno pobijedi ... Međutim ni vojvoda Radoslav nije strajao skrštenih ruku. Nije uspijevao da nagovori bosanskog kralja ni vojvodu Sandalja da zarate sa Dubrovnikom, niti da prihvati njihova nagovaranja da prizna krivicu zbog izazivanja sukoba i da preuzme posljedice. Izlaz je našao u Osmanlijama. Požalio se sultanu, slagavši da mu je dio posjeda otet, tj. da nije prodao nego prepustio na upravu svoj dio posjeda, a sada mu, kao Dubrovčani to nisu htjeli da vrate nazad. Uprkos lažima Osmanlije su mu mogle pomoći, no u pitanju su bili širi međunarodni okviri. To je vrijeme dobrih odnosa sa Ugarskom, a nije im odgovaralo da upravo oni budu pokretači kršenja dobrih odnosa. Zato Osmanlije šalju svoje poslanike (poklisare) da ispitaju situaciju i da vrate svoga vazala u neopravdano oduzeti posjed. Na terenu su zatekli sasvim drugačiju situaciju. Dubrovčani su im predočili kupoprodajne dokumente i oni su tek tada shvatili da ih je vojvoda Radoslav Pavlović prevario.


Svi ti pregovori, u kojima su učešće uzeli i predstavnici ugarskog kralja, rezultirali su ipak u korist vojvode Radoslava Pavlovića. Liga stvarana za njegovo uništenje sada nije mogla djelovati zbog širih međunarodnih okolnosti. Dogovoren je mirovni sporazum koji je ratificiran 1432. godine. Vojvoda Radoslav Pavlović se izvukao iako je bio uzrok svemu. Istina nije mogao dobiti ono što je htio izazivanjem rata, a za čitavo vrijeme rata nije mogao ni uživati svoj uobičajeni Konavoski dohodak.

Konavle su Dubrovačkoj Republici bile od iznimne važnosti kako zbog poljoprivrede, stočarstva i pomorstva, tako i zbog strateškog značenja. Stoga su Dubrovčani čitavo vrijeme svoje vladavine, kao i na drugim svojim posjedima, vješto i učinkovito držali vlast, na čelu koje je u Konavlima bio knez, koji je stolovao u svom dvoru u Pridvorju. Soko kula u Dunavama je važna obrambena utvrda krajnjeg dubrovačkog juga.

U posjed ove utvrde Dubrovčani su praktički ušli tek 1420. godine; od tad počinju kontinuirani radovi na njenoj dogradnji, preuređenju, pojačanju, naoružavanju i održavanju. Preživjela je veliku trešnju 1667. godine.

U arhivskim spisima nakon 1672. godine više se ne spominje, pa valja zaključiti da je poslije te godine bila napuštena. Kako je to bilo uobičajeno kod napuštenih utvrda, okolni žitelji poslužili su se njenim kamenjem za izgradnju svojih kuća i ogradnih i potpornih međa, te je tako dobrano razgradili.

Iako je još za vrijeme Dubrovačke Republike vršen popis stanovništva,danas je u Konavlima teško naći dokumente o popisu stanovništva koje je uglavnom svojevremeno vodila crkva.Nešto je ostalo sačuvano ali veliki dio tih važnih dokumenata je uništen.Razlog je jednostavan.Spalili su ih Crnogorci u razlicitim povijesnim prilikama rušeći i paleći i pljačkajući po Konavlima.Jedan put se je to dogodilo nakon Velike trešnje,katastrofalnog potresa 1667 godine koji je srušio grad Dubrovnik i skoro uništio Republiku koja se je zahvaljujući svojoj vitalnosti vratila iz pepela i oživjela.U tim danima katastrofe,Crnogorci upadaju pljačkaju i pale i dovršavaju ono što priroda nije dovršila.Druga takva prilika je Pad Dubrovačke republike.Ponovo Konavle bivaju poharane ovaj put su uz Crnogorce bili i Rusi.Treći put je to bilo nedavno 1991 godine.

Nakon kratkotrajne francuske okupacije, kada je ukinuta Republika Konavle su poharali crnogorski i ruski osvajači, da bi nakon Bečkog kongresa 1815. prešle zajedno sa ostatkom dubrovačkih posjeda pod Austrijsku vlast, pod kojom ostaju sve do njena raspada 1918. godine i do osnivanja Kraljevine Jugoslavije. Nakon II svjetskog rata Konavle su unutar granica SR Hrvatske, sastavni dio Socijalističke Jugoslavije. Okupacija i razaranje Konavala od strane JNA i četničkih postrojbi u listopadu 1991. praćena pljačkaškim pohodom crnogorskih civila poslijednji je u nizu napada koje bilježi Konavle od strane svojih istočnih susjeda. Posljednji okupatorski vojnik je napustio Konavle 21.10.1992 i taj se dan obilježava kao dan općine Konavle.

nedjelja, 18.09.2011.

Ostale hrvatske zemlje

Nakon duže vremena slijedi opet povratak u našu povijest ali je i ovo prilika jer je bilo vremena od zadnjeg posta da se podsjetimo kako smo ušli u personalnu uniju i kako je kasnije sa vremenom slabio utjecaj Hrvata u toj uniji. Podsjetimo se i posta o porijeklu Hrvata a svakako je vrlo važan dokument Ljetopis popa Dukljanina koji nam ukazuje na prostor koji zauzimaju Hrvati gdje osnivaju svoje države. Crvena Hrvatska se prostirala od Duvna do Drača. Bizantski kroničar, car (945.- 959.) Konstantin Porfirogenet, u svome znamenitom djelu De administrando imperio - premda za sve okolne zemlje nabraja južnoslavenske narode što su ih naseleli - za Duklju ne navodi da su je naselili ni Srbi ni Hrvati. Dakle kako smo već vidjeli u navedenim postovima sve ukazuje na jedan hrvatski narod iz kojeg se kasnije razvio crnogorski. Preci današnjih Crnogoraca su u 8. stoljeću ovladali gradom Dukljom, okolnim planinama, Skadarskim jezerom i dijelom obale Jadranskoga mora prihvaćajući, ne samo kršćanstvo, već i etnonime Duklja - Dukljani.

Vojislavljevići su prvotna dinastija u crnogorskoj povijesti, vladari Dukljom od sredine 11. do konca 12. stoljeća. Tijekom njihove vladavine Duklja se uzdigla od statusa pokrajine u primorju oko Skadarskog jezera na razinu kraljevstva . Preokret je nastupio nakon što je 1042. Vojislav, dotadašnji bizantski vazal, u Bici kod Bara do nogu potukao Bizantince.

Naslijedivši dukljansko prijestolje od Svetoga Vladimira, Vojislav je dugo vremena bio bizantski vazal. No, 1036. zakratko je zbacio bizantski jaram, da bi bio uhvaćen i odveden Carigrad. Uspio je pobjeći iz zatočeništva i ponovno se vratiti u Duklju, gdje je 1040. potukao bizantsku vojsku u Crmnici. Bizantici su pripremili novu vojnu ekspediciju u ranu jesen 1042. u koju su uključili svoje vazale, župane Raške, Bosne i Huma i njihove postrojbe.

U ponoć 6/7. listopada 1042. Dukljani su poduzeli napad po logorima bizantske vojske. Svi bizantski izvori opisuju da su Dukljani atakirali uz strahovitu vrisku i uz zvukove truba i rogova, što je paraliziralo Bizantice. Bez obzira na malo vjerojatne cifre o desetinama tisuća pobijenih Bizantinaca, nema sumnje da je, kod Bara, bizantska vojska bila masakrirana.
pogledati
Ljetopis popa Dukljanina (glava XXXVIII.) o tijeku Bitke kod Bara

Duklja je Bitkom kod Bara 1042. izvojevala državnu neovisnost. Knez Vojislav je postao utemeljiteljem dinastije Vojislavljevića, prve povijesne crnogorske dinastije, a njegov nasljednik, Mihailo, postat će najkasnije 1077. kralj a Duklja kraljevstvo.
Prvi kralj dinastije Vojislavljevića je bio Mihailo kojemu je 1078. papa Grgur VII. poslao kraljevsku krunu..

Moć dinastije Vojislavljevića je od polovice 11. stoljeća imala uzlaznu liniju. Na vrhuncu je bila u doba Bodina, kada se teritorij rasprostirao od Neretve na zapadu do rijeke Vojuše na istoku (Albanija), a na sjeveru je Dukljansko kraljevstvo obuhvaćalo velike dijelove Raške i Bosne.

Bizantski vojskovođa i kroničar Nikefor Brijenije bilježi kako je u razdoblju od 1072. do 1075. Bodin, po naredbi svoga oca dukljanskoga kralja Mihaila, predvodio vojsku od "Dukljana i Hrvata" i kako je ta vojska "zlostavljala Ilirik"

Bodin je, još kao mladić, sudjelovao u bojevima skupa s bratom Vladimirom. Godine 1072. pobijedio je Srbe i okupirao Rašku, a po naredbi je svoga oca Mihaila pomagao slavenske ustanike u Makedoniji protiv bizantske vojske.

U Prizrenu (Kosovo) ustanici su ga okrunili za svoga cara pod imenom Petar. Osvojio je Bodin Skoplje i Niš i na sjeveru opsjedao bizantske utvrde na Dunavu.

Na drugom mjesto u svojoj kronici, Brijenije piše:

"...a narod Slavena, odbacivši pokornost Romejima (Bizanticima - op.a.), pustošio je i pljačkao zemlju Bugara. Skoplje i Niš bjehu osvojeni, a i Simium i mjesta oko rijeke Save i podunavski gradovi oko Vidina teško su postradali. Hrvati i Dukljani pobunivši se, cio Ilirik zlostavljahu".

No, Bizatnici su ubrzo porazili Bodinovu vojsku, zarobili ga tijekom jednog boja i odveli u ropstvo.

Nekoliko je godina proveo Bodin zatvoren u samostanu Svetoga Srđa i Vakha u Carigradu, a potom u Antiohiji. Uspio je otuda pobjeći 1078. godine. Od oca Mihaila je, po povratku u Duklju, dobio na upravu župu Grbalj s Budvom. Godine 1081. se ženi Jakvintom, suprugom normanskoga vladara Arhiriza iz Barija (Italija).
1082. umire njegov otac, kralj Mihailo, pa ga Bodin naslijeđuje. No, tome je prethodio krvavi obračun s Mihailovim bratom a Bodinovim stricem Radoslavom, koji je na kraju morao pobjeći u susjednu Travuniju. Sukob se nastavio, sada između Bodina i Radoslavljevog sina Branislava, ali je spor nekako izglađen uz posredovanje biskupa Petra iz Bara.

1083. i 1084. poduzeo je Bodin nove napade na Rašku, te je nanovo pokorio. Osvajanja je nastavio Bosni, koju je također pokorio. Svoja je dva župana, Vukana i Marka, postavio upraviteljima Raške, a župana Stevana upraviteljem Bosne. Potom je nastavio osvajati na jugu, u Albaniji, gdje je 1085. od Normana oteo Drač, no ubrzo predao ga je Bizanticima.

No, unutarnje borbe za vlast su dobile maha. Bodinov drugi stric Branislav, te njegova djeca Predihna, Petrislav, Dragilo, Tvrdislav, Grubeša i Gradihna, organizirali su snažnu opoziciju. Bodin je zarobio Branislava i dao ga baciti u tamnicu u Skadru a njegovi su sinovi uspjeli pobjeći u Dubrovnik.

Bodin je stoga poduzeo oružanu akciju protiv Dubrovčana u čemu mu je pomogla vojska njegova bosanskoga namjesnika Stevana. Dukljanska je vojska opsjedala Dubrovnik i na koncu su 1104. uspjeli u nakani; Dubrovnik je zauzet a Bodinovi rođaci su protjerani. Bodin je Dubrovčanima podigao jednu od utvrda i dao im je na upravljanje.

U povelji iz 1108. Bodin je Dubrovčanima, odnosno dubrovačkim benediktancima, darovao crkvu Sv.Martina na Lokrumu.

Nakon 26 godina vladavine umro je Bodin 1108. godine.

I nakon perioda Crvene Hrvatske, u Duklji su, ne samo u Boki kotorskoj i dijelu suvremenog Crnogorskog primorja, živjele skupine Hrvata.

Duklja je bila katolička zemlja. Od 1089. tadašnja biskupija iz Bara je, odlukom pape, uzdignuta na rang nadbiskupije koja se u Ljetopisu popa Dukljanina spominje kao Dukljanska crkva.

No, nakon smrti Bodinove Duklja slabi i to je iskoristio srpski župan Nemanja. Napao je 1185. Duklju, razorio sve njene gradove (izuzev Kotora) i zauzeo je.
Srpsko osvajanje Dukljanskoga kraljevstva završeno je najkasnije oko 1189. Tijekom srpske okupacije naziv Duklja postupno iščezava iz uporabe i sve se više koristi naziv Zeta ili pomorske zemlje. Oblasni vladari iz dinastije Nemanjića će u Zeti podizati pravoslavne hramove, poput Manastira Morača. Pravoslavna crkva u Zeti je bila pod ingerencijama srpske Pećke patrijaršije. Tijekom narednih stoljeća, uz ne male otpore pravoslavlje će postati dominatnom vjerom.
Na taj način Srbi su asimilirali mnoge narode ( Vlahe, Cincare itd) koji su se utopili u veliko srpsko carstvo. Međutim na ovome području je formiran narod crnogorski koji se uspio othrvati srpskoj hegemoniji iako i danas mnogi velikosrbi ne priznaju crnogorcima da su narod a i skoro polovica državljana Crne Gore se smatra Srbima. Za vrijeme cara Dušana Srbija biva najveća. Nakon što je njegov otac Stefan Uroš III ujedinio dvije srpske države i pobijedio Bugare Stefan Uroš IV Dušan je napravio puč, okrunio se za kralja Srbije i zatočio svog oca. Kako bi učvrstio svoju vlast i strateški zaštitio pozadinu, on se, kao i otac i djed, ženi bugarskom princezom Jelenom 1332., a dvije godine potom objavljuje rat Bizantu. Financijsku pomoć za taj rat Dušan dobiva od Dubrovnika, koji već ranije javno izjavljuje želju da kupi grad Ston koji je sa cijelim Pelješcem i dubrovačkom okolicom do Huma osvojio njegov otac. Ta prodaja je bila izvršena 1333., kada Dubrovnik kupuje i od Bosne i od Srbije ovaj grad. Dogovorom je Srpsko kraljevstvo dobilo 8.000 perpera.

Prva faza rata s Bizantom bila je uspješna, s osvajanjem velikog dijela Makedonije zbog kupovine bizantskog generala, ali pod pritiskom bizantskog cara Andronika III. dio teritorija je vraćen, kako bi bio zaključen mir. Taj mir će trajati do Andronikove smrti, kada u Bizantu dolazi do anarhije i građanskog rata. Mudro koristeći novonastalu situaciju u Bizantu, Dušan podupire najprije jednu, a potom drugu stranu te anektira praktički bez borbe cijelu bizantsku sjevernu Grčku i Albaniju, s izuzetkom Soluna, što je dovršeno do 1348. godine. Dušan se je 1345. okrunio za cara Srba i Grka. S 1348. godinom, kada srpska vojska osvaja bizantsku Tesaliju i Epir, dolazi do kraja osvajanja. Pokušaj napada na Bosnu 1350. završava vojnim pobjedama, ali i izgubljenim ratom zbog pobune u grčkim područjima Dušanovog Carstva.Nije uspio osvojiti grad Hum ali je dobrano opustošio krajeve koje je osvojio. Do konačnog kraja osvajanja dolazi katastrofalnim porazom srpskih snaga od Turaka kod Didimotike 1352. godine. Međutim još se proširio na sjever 1353 osvojivši Mačvu i Beograd od hrvatsko ugarskog kralja Ludovika.
Smrt cara Dušana 20. prosinca 1355. godine dovodi ubrzo do raspada njegovog carstva, pošto velikaši odbijaju priznati njegovog sina Uroša V. za vladara cijele države. Dušan je pokopan u prizrenskom manastiru( srcu srpske države), a njegovi ostaci će mnogo stoljeća kasnije biti premješteni u beogradsku crkvu Svetog Marka.

Nakon toga se Zeta osamostaljuje tj zetski vazal Balšić osamostaljuje Zetu i to je druga crnogorska država, oni su čak i prešli na katoličanstvo o čemu svjedoči pismo pape Urbana V. kojeg je poslao je 26. lipnja 1369. trojici sinova Balše I., utemeljitelja dinastije, u povodu njihovoga vraćanja u katoličku vjeru. Od 1371. do 1372. poduzeo je Đurađ I. Balšić osvajanja teritorija srpskih vladara. Zeti je pripojen dio Kosova, uključujući gradove Peć, Đakovica i Prizren.

Naredna su njegova osvajanja bila Konavle, Dračevica i Trebinje. U Balšića državi su se nalazili, izuzev Dubrovnika i Kotora, svi drugi gradovi na obali Jadranskoga mora u području, i to Ulcinj, Bar, Budva i Cavtat, te u zaleđu Skadar, Lješ, Drivast itd.
U doba kada je vladao Balša II. (od 1378. do 1385.) komplicirali su se vanjsko-politički uvjeti za Zetsku državu prouzročeni stalnom vojnom prijetnjom bosanskoga kralja Tvrtka I. Kotromanića. Njihove su se vojske sukobile oko prevlasti nad gradom Kotorom koji je u međuvremenu potpao pod pokroviteljstvom ugarske krune.

Došlo je od 1382. do 1384. do zetsko-bosanskoga rata i Tvrtko iz njega izlazi kao pobjednik. Balša II. će taj gubitak kompezirati osvajanjima grada Drača, te gradova Berata i Valone (suvremena Albanija). Kao gospodar ovih gradova on će ponijeti i titulu Duka Drački.

Nakon Balšića Zetom su vladali pravoslavni plemići Crnojevići i dalje su Crnogorci ostali pravoslavci za čijeg se vladanja i ustalio naziv Crna Gora. Crnogorci su čuvali svoje ime i kroz burnu povijest ratova i otpora osmanlijama s jedne strane i posrbljivanja s druge strane formirali svoju srednjovjekovnu državu i svoju pravoslavnu Crkvu koja je postala autokefalna 1855 godine.

Ali da se mi vratimo Hrvatima i našoj povijesti, nakon Primorske i Panonske Hrvatske u ranim stoljećima o čemu je pisano ovdje nakon ulaska u Uniju nekako se i u Bosni od banovine s vremenom ostvaruje kraljestvo. Politički, većina je sadašnje Bosne i Hercegovine (uz kratke intervale, kao za vrijeme srpskog župana Časlava Klonimirovića ), pripadala hrvatskoj državi, bilo za vrijeme hrvatskih narodnih vladara Trpimirovića (IX. - XII. stoljeće), bilo kao dio Hrvatsko-ugarskog kraljevstva. Jedan od simbola političkih veza Hrvatske i Bosne je i titula "ban", koju su bosanski vladari nosili od najranijih vremena, a koja je isključivo hrvatska politička titula. Svi bosanski kraljevi su bili katolici, i često (ne uvijek) se nalaze u rodoslovima hrvatskih dinastija. Kulturna strujanja, pogotovo za vrijeme posljednjih 150 godina predosmanske Bosne, sve su više isticala te značajke, tako da najznačajnija djela bosanske umjetnosti i pismenosti čine u Splitu nastali umjetnički rukopisi Hrvojev misal i Hvalov zbornik, iluminirani vjerski tekstovi stvoreni po narudžbi splitskog hercega i bosanskoga vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića, te romanički zvonik i portal u Jajcu.
Oko 1154. godine u Bosni se spominje ban Borić, Hrvat iz okoline Grabarja, blizu Slavonskog Broda, iz obitelji Berislavići Grabarski. Drži se da su njegovi potomci bosanski banovi i kraljevi Kotromanići. U njegovo vrijeme Bosna u okviru hrvatsko-ugarske države stječe određenu autonomiju. Od 1165. godine traje vladavina Kulina bana, "duhovnog oca" bosanske državnosti. Bosanska banovina se širi na prostore župa Soli i Usore, tako da je tadašnja bosanska banovina obuhvaćala cijeli sliv rijeke Bosne, tj. 1/3 današnje BiH. Teritorijalno širenje banovine Bosne poticao je snažan unutarnji razvoj Bosne koji se manifestirao privrednim pokazateljima i međunarodnim poštovanjem. Potičući ekonomski razvoj, ban Kulin je želio je poslovnu suradnju sa susjedima te je sa Dubrovnikom sklopio trgovački ugovor. Taj dokument, Povelja Kulina bana iz 29. kolovoza 1189. pokazuje više segmenata srednjovjekovne banovine. Da osigura dubrovačke trgovce i pojača promet s Bosnom, ban Kulin im je osigurao punu slobodu kretanja i trgovanja bez plaćanja carine. Dubrovači trgovci su tako mogli iskorištavati bogate bosanske rudnike. Povelja ukazuje na postojanje ranih veza s Dubrovnikom. Ban Kulin je umro je 1204. godine. Ostavio je značajni trag kao što pokazuje poznata je poslovica "Za Kulina Bana i dobrijeh dana" koja ukazuje na tadašnju ekonomski prosperitet banovine.

Godine 1299. hrvatski ban Pavao Šubić Bribirski uzima naslov gospodar čitave Bosne ("totius Bosniae dominus"). Njegova se vlast prostirala od Gvozda do Jadranskog mora, Neretve i Drine. Bosnom upravlja i njegov nasljednik Mladen II. Bojeći se moćne hrvatske države Mladena zajednički svladavaju, uz pomoć hrvatskih velikaša, godine 1322. Mlečani i hrvatsko-ugarski kralj Karlo I. Robert.

Godine 1377. bosanski ban Stjepan Tvrtko Kotromanić, okupivši pod svojom vlašću, osim Bosne, jos Usoru, Soli, Humsku zemlju, Travunju, Primorje, Donje krajeve, Zapadne strane i Podrinje, u Milima kraj Visokog proglasio se "kraljem Srbljem, Bosni i Primorju" i tim činom Bosna je postala neovisnom kraljevinom, odcjepivši se od hrvatsko-ugarske države. Koristeći političke nerede u hrvatsko-ugarskoj državi, kralj je Tvrtko jedno kratko vrijeme, oko 1390. godine, zavladao čitavom Hrvatskom južno od Velebita, osim Zadra i Dubrovnika. Ta tradicionalno hrvatska država održala se do 1463. godine, kada su Turci osvojili bosansko kraljevstvo.

Godine 1448. Stjepan Vukčić Kosača proglasio se hercegom (vojvodom) po čemu je njegov posjed, područje od Prijepolja, Pljevlja, Nikšića i Boke kotorske do Omiša i Poljica, Livna i gornjeg Vrbasa, dobio naziv Hercegovina. Kao zasebna politička oblast, između Turske i susjednih kršćanskih država, u smanjenom opsegu, Hercegovina se održala do početka 1482.godine, kad su Turci osvojili posljednju utvrdu Herceg Novi.

Uz sve rečeno, potrebno je dodati nekoliko napomena: istočna područja današnje Bosne i Hercegovine, prije svega Podrinje, Hum i Travunja (koji otprilike odgovaraju istočnoj Hercegovini i dijelu Crne Gore) su vec od 12. stoljeću postali u velikoj mjeri pravoslavni (Podrinje je to bilo i prije). Asimilacijom pravoslavnih Vlaha, utjecaj srpske države i kulture se proširio i na taj dio zemlje, što je posebno doslo do izražaja nakon osvajanja toga područja od strane prvog bosanskog kralja Tvrtka I. Kotromanića, koji je uzeo u službu srpske pisare, pa, iako je centar njegovih političkih i kulturnih težnji ostao vezan za hrvatsko-katolički zapad (sam Tvrtko je bio i ostao katolik), određen broj bizantskih i srpskih civilizacijskih obilježja vidljiv je na njegovom dvoru. Također, specifičnost same Bosne čini "hereza" bosansko-humskih krstjana, koju su starija znanstvena istraživanja smatrala ogrankom dualističko-gnostičke sekte potekle od bugarskih Bogumila, no po općenito prihvaćenim novijim znanstvenim spoznajama radi se o vjerskoj sljedbi nastaloj iz zapadnog kršćanstva koja je kao osnovu imala nerazvijenu katoličku teologiju (uz neke organizacijske elemente preuzete iz pravoslavnog monaštva), a nastala je i održavala se zbog relativne izoliranosti bosanskog područja. Krstjani (kojima su pripadali, bar nominalno, i neki istaknuti bosanski velikaši kao vojvoda Hrvoje), koliko se može procijeniti, nikad nisu činili većinu stanovništva, niti su stvorili vjersku organizaciju na državnoj razini, te su prirodno nestajali misionarskim radom dominikanaca i, posebno, franjevaca. Ostatak je progutala turska invazija.

ponedjeljak, 27.06.2011.

Hrvatsku mi moju rasprodaše

Godine 1090. nestaje traga hrvatskomu kralju Stjepanu II. Kako Stjepan nije imao nasljednika, izbila je u Hrvatskoj borba za prijestoljem. Evo, kako nam ovo tužno doba opisuje splitski arcidjakon Toma: »Pošto je izumro sav .kraljevski rod. ne bijaše više nikoga, tko bi imao zakonito naslijediti kraljevstvo hrvatsko. Zato se počela roditi velika nesloga medju svima velikašima u kraljevini. Iz težnje za vladanjem jednom bi ovaj, drugiput pak onaj, sebi osamljeno prisvajao vladavinu zemlje. Nastadoše nebrojene otimačine, pljačkanja, umorstva i legla svih opačina; danomice bi naime jedan drugoga progonio, napadao i ubijao. — U to vrijeme živio je u Slavoniji neki velikaš, koga su njegovi drugovi i suplemenici progonili mnogim uvredama i brojnim štetama. Nemajući nade, da bi se tolikomu zlu mogao oprijeti kako drukčije, ode on u Ugarsku. Tamo stupi pred kralja Ladislava, koga počne nagovarati i putiti, neka podje kraljevinu Hrvatsku osvojiti i pokoriti ju svomu gospodstvu; pouzdano ga je uvjeravao, da bi to mogao lako izvesti, pošto je prijestolje ispražnjeno, a podjedno ostalo bez zaštite kraljevske moći.«

Sličan poziv upravila je ugarskomu kralju Ladislavu također njegova sestra Jelena, udovica kralja Zvonimira. Evo, što o njoj piše ugarski ljetopisac: »Zvonimirova udovica, sestra kralja Ladislava, — progonjena mnogim nepravdama od neprijatelja pokojnoga muža svoga. — zatražila je u ime Isusa Krista pomoći od svoga brata: kralja Ladislava.« Isti ovaj ljetopisac nastavlja, kako je kralj Ladislav pošao osvajati kraljevinu Hrvatsku, pa onda dodaje: »Nije ipak toga kralj činio iz pohlepe. nego zato, što mu je (hrvatska) baština pripadala pa vladalačkoj pravdi, jer mu je naime kralj Zvonimir bio rodjak prvoga stupnja, a nije imao baštinika«. Kralj Ladislav provali u Hrvatsku na proljeće god. 1091. Vojska je njegova preko rijeke Drave prelazila kod mjesta Vlaška. Bez većih borba osvoji Ladislav cijelu Hrvatsku između rijeke Save i Drave. Teže mu bijaše vojevati u južnoj gorovitoj Hrvatskoj. Tamo negdje kod Gora blizu Petrinje pogibe u ljutom okršaju Seledin. jedan od glavnih vojvoda ugarske vojske. Hrvati doduše ne bijahu složni, te se svako pleme moralo boriti posve osamljeno; ipak je Ladislav gubio mnogo vremena, osvajajući gradove i tvrdje". Ugarska vojska dopre tako do Gvozda (Kapele), kad li joj stigoše vijesti, da su u Ugarsku provalili divlji Kumani. Međutim se kralj uvjerio, da i onako ne će moći prodrijeti do mora. Zato se on zadovolji s osvojenim dijelom Hrvatske, te pohiti kući, da obrani svoju kraljevinu Ugarsku.

Kralj Ladislav nije imao namjere, da kraljevinu Hrvatsku podloži Ugarskoj. On dapače ne htjede ova dvije kraljevine niti združiti u personalnu uniju, t. j. da imaju zajedničkoga kralja. Zato Ladislav ne uzimlje naslova »kralj Hrvatske«, a niti sebe ne namiće Hrvatima za vladara. On će naprotiv u osvojenom dijelu Hrvatske postaviti takvoga kralja, koji ne će imati izgleda, da se uspne takodjer na ugarsko prijestolje. Kako je naime kralj Ladislav bio bez djece, brinuo se za sinove pokojnoga svoga brata Gejze, koji je prije Ladislava bio (g. 1074.—1077.) kralj ugarski. Stariji Gejzin sin Koloman naslijedit će kralja Ladislava na ugarskom prijestolju; mlađemu pak sinu Almu namijenio je Ladislav hrvatsku krunu, da se tako u Hrvatskoj stvori sekundogenitura (drugorodstvo) dinastije arpadovske. I zaista vidimo, kako je Ladislav g. 1091. u sjevernoj Hrvatskoj učinio kraljem svoga sinovca Almu.


Istodobno odijeliše se od kraljevine Hrvatske otoci i gradovi stare Dalmacije. Ovdje se naime smutnjama u državi hrvatskoj okoristio bizantinski car Aleksije I. Komnen. Da je Dalmacija g. 1091. priznala vlast carstva bizantinskoga, sudimo po tomu, što na listini, koju zadarski prior g. 1091. izdaje, dolazi oznaka, da u Carigradu vlada car Aleksije; toga naime običaja ne nalazimo u vrijeme hrvatskoga kralja Dmitra Zvonimira, jer tada nije bizantinsko carstvo imalo nikakve moći u Dalmaciji. — Čini se, da je Dalmaciju u ime cara Aleksija posvojio normanski vitez Guiffred, sin onoga kneza Amika, koji je g. 1075. u sužanjstvo odveo hrvatskoga kralja Slavića. Guiffred je naime bio carev »sebastos« u Dalmaciji, gdje je i .osobno boravio, ikako to sam ističe u listini od g. 1093.

Gubitak Dalmacije i sjeverne Hrvatske otvori Hrvatima oči. Sada su mogli vidjeti, kamo će ih dovesti narodna nesloga. Da uščuvaju barem preostali dio kraljevstva hrvatskoga, dignu složno na prijestolje domaćega velikaša Petra, komu narodna predaja daje nadimak “Svačić”. Možda je to onaj isti Petar, koji se u doba kralja Slavića (oko g. 1074.) spominje kao ban hrvatski. Poslije svoga krunisanja nastanio se narodni kralj Petar u gradu Kninu, odakle su i prije vladali neki hrv. kraljevi. Nema spomena o tomu, da bi ugarski kralj Ladislav po drugiput pokušao, da osvoji južnu Hrvatsku. Da je on to i pokušao, valjda ne bi uspio, jer se zamjerio papi Urbanu II. Ladislav je naime koncem g. 1092. pristao uz protupapu Klementa , koga je postavio njemački car Henrik IV., dočim hrvatski biskupi stajahu čvrsto uz pravoga papu Urbana II. Možda je i to bio jedan od razloga, zašto kralj Ladislav oko g. 1093. uređuje u Zagrebu novu biskupiju. Pod zagrebačku biskupiju spadat će sjeverna Hrvatska, u kojoj vlada kralj Almo. Ovdje je dosada duhovnu pastvu vršio kninski biskup, koji se pokoravao nadbiskupu u Splitu, dočim će se novi zagrebački biskup — po imenu Duh, a rodom Čeh pokoravati nadbiskupu u Kaloči. Tako se evo sjeverna Hrvatska i u crkvenom i u političkom pogledu odijelila od južne Hrvatske.

Godine 1095. umre kralj Ladislav, koga će kasnije papa Celestin III. proglasiti svecem zato što je podupirao crkve i samostane. Smrću svoga strica izgubio je krali Almo glavnu svoju potporu. Zato morade ostaviti sjevernu Hrvatsku, jer se ovdje narod pobunio protiv njega. Almo uteče u Ugarsku, gdje je zavladao njegov stariji brat Koloman. Ovaj imenuje Alma vojvodom istočne Ugarske (na lijevoj obali rijeke Tise). Almo se nikada kasnije ne zove »kraljem«, po čemu zaključujemo, da niti nije bio krunjen za kralja hrvatskoga. U pismu, što ga god. 1096. njemački car Henrik IV. piše Almu, adresira jednostavno ovako: »Almu, slavnomu vojvodi i vjernomu prijatelji' Kad je Almo utekao iz sjeverne Hrvatske, prevladao je ovdje narodni kralj Petar. Ipak nije mogao učvrstiti vladanje svoje. I Hrvatska je naime g. 1096. ljuto stradala od križarskih četa. Zapadnom je Hrvatskom u Carigrad prolazila ogromna francuska vojska, koju je predvodio Rajmund, bogati grof iz Toulouse. Istodobno putovahu .kroz Slavoniju i Srijem u Carigrad brojne čete, koje su vodili; lotaringijski vojvoda Gottfried Bouillonski, vitez "Walther i pustinjak Petar. Hrvatska je u vrijeme prolaza križarskih četa bila posve neodvisna država.

Na proljeće g. 1097. doživjele su hrvatske zemlje opet novih promjena. Ugarski se kralj Koloman spremio, da u Hrvatskoj preuzme baštinu svoga tetka kralja Zvonimira. U tu svrhu pomirio se Koloman sa rimskim papom Urbanom II. u srpnju g. 1096. Možda je Koloman odmah tada zatražio papinu privolu za svoju akciju u Hrvatskoj. Svakako je sigurno, da je Koloman na proljeće g. 1097. provalio preko Drave, uvjerivši prije toga papu o svome baštinskom pravu. Između ugarske i hrvatske vojske dođe do velike bitke kod Petrove gore; ovdje bude hrvatski kralj Petar poražen i ubijen."

Međutim se Koloman zaručio sa Buzilom, kćerkom normanskoga kneza Rogera I., koji je vladao na Siciliji. Roger bijaše vjeran vazal pape Urbana II. Čini se dakle, da je i ova ženidba bila udešena u tu svrhu, da se osigura trajno prijateljstvo između Kolomana i pape rimskoga. Buzila se mjeseca svibnja g. 1097. dovezla iz Sicilije u hrvatski Biograd na moru (kod Zadra), odakle će se odvesti u Ugarsku do svoga supruga Kolomana. U Biogradu je Buzilu dočekao ugarski velikaš Vinkurije, župan iz erdeljskoga Biograda, sa 5000 oboružanih vojnika. Ovo nam najbolje dokazuje, da u svibnju g. 1097. nije više u Hrvatskoj vladao kralj Petar. Ne da se naime ni pomisliti, da bi on svomu takmacu dozvolio, da kroz čitavu hrvatsku državu od Drave do Jadranskoga mora vodi toliku vojsku, kakvu je vodio Vinkurije; za počasnu i sigurnosnu stražu kraljice Buzile dovoljna bi bila mala Četa.

Čini se, da se bizantinski car Aleksije uplašio, da Koloman ne bi osvojio također dalmatinske gradove i otoke. Za obranu bizantinske Dalmacije nije Aleksije bio spreman, jer ga je odviše zaokupila prva križarska vojna. Zato on obranu Dalmacije prepusti mletačkomu duždu Vitalu Michielu, koga imenuje carskim »protosevastom« u Dalmaciji. Od straha pred Kolomanom prione grad Split u svibnju g. 1097. uz dužda mletačkoga. U odnosnoj povelji obećavaju Splićani, da će posvema slušati »svoga gospodara Vitala Michiela, slavnoga dužda mletačkoga ili hrvatskoga i carskoga protosevastu«, Njemu će grad Split u ime vojne pomoći stavljati na raspolaganje »jednu saginu ili dvije galije«; prekrši li grad svoje obećanje, morat će platiti globu od 1000 dukata. Sličnu povelju dadoše duždu i drugi gradovi dalmatinski. Tako je mletačka republika u svibnju g. 1097. prevladala u Dalmaciji. Mletački je dužd preuzeo vladu samo u ime cara bizantinskoga; no Mlečani su bez dvojbe već sada namjeravali, da sebi trajno osiguraju vlast u Dalmaciji.

U Hrvatskoj nije dugo potrajala vlast, koju je Koloman stekao pobjedom nad nesretnim kraljem Petrom. Hrvati se naime pobune, te protjeraju Ugre preko rijeke Drave. Ovako uspjela buna mogla je nastati u času, kad je Koloman bio najslabiji. To pak bijaše po svoj prilici god. 1099. Kolomana je naime u travnju god. 1099. zadesio velik poraz kod grada Premvsla u Galiciji, našto se protiv njega digao i rođeni mu brat Almo. — Odsada pa do god. 1102. ne vlada kralj Koloman u Hrvatskoj. On morade god. 1102. povesti novu vojnu na Hrvate, da ih po drugiput pokori. No kad je Koloman došao do lijeve obale rijeke Drave, nađe na desnoj obali veliku vojsku hrvatsku. Nije se Koloman više pouzdavao u ratnu sreću, jer je ova prevrtljiva. Koloman je volio s Hrvatima pregovarati, ne bi li ih mirnim putem sklonuo, da ga uzmu za kralja svoga. U tabor Kolomanov dođoše predstavnici 12 plemena hrvatskih. To bijahu knezovi: Juran Kačić, Ugrin Kukar, Mrmonja Šubić, Pribislav Čudomerić, Jurina Svačić, Petar Mogorović, Pavao Gusić, Pribislav Polečić, Obrad Lisničić, Ivan Jamometić, Mironja Tugomerić, te Martin, knez plemena Karinjana i Lapčana. — Koloman je knezove hrvatske primio veoma ljubezno; veli se, da ih je redomice izljubio („cjelov mira"). Kolomanu pođe za rukom, te je knezove hrvatske uvjerio, da on ima „nasljedno" pravo na prijestolje hrvatsko. Pri tomu je posredovao zagrebački biskup Singidun, koga je Koloman volio.

Zar se povijest nama stalno ponavlja, nakon naše nesloge, pljačke i otimačine a vojne pobjede u pregovorima kojima sudjeluju "glavni predstavnici" vlasti mi ulazimo u nekakvu uniju, nekad se to zvala personalna danas europska, zanimljivo naši sjeverni susjedi su i naši zagiovratelji ulaska i predsjedatelji tom Unijom.

Sporazumjevši se s predstavnicima 12 plemena hr­vatskih, sklopio je s njima Koloman državni ugovor (pacta conventa). Po jednoj vijesti sklopljen je ovaj ugovor u Križevcu. Žalibože nije nam se sačuvao izvornik toga ugovora. Ipak nam je djelomice poznat sadržaj njegov. Na temelju toga naime ugovora izdao je kralj Koloman predstav­nicima hrvatskih plemena posebne povelje, kojima zaštićuje privatnopravne interese njihove. Kralj oprašta hrvatsko plemstvo od poreza, a povrh toga zajamčuje hrvatskim plemenima njihove zemljišne posjede. Jedno i drugo dokazuje, da Koloman nije postupao kao osvajač, već da je na hrvatsko prijestolje došao privolom tadašnjih predstavnika kraljevine Hrvatske. Po sredovječnom običaju prisvajao je osvajač sebi jedan dio osvojenog zem­ljišta ;pobijeđeni pak narod bijaše obično pritisnut još većim porezima, nego li ih je snosio prije toga. Pošto Koloman postupa sasvim drukčije, vidi se, da on nije osvajač.

U zamjenu za povlastice, koje Koloman daje Hrvatima, traži on od njih samo vojničku — i to dosta laku — dužnost. Kralj naime obvezuje svako hrvatsko pleme, da mu u slučaju rata opremi 10 konjanika, koji će morati kralju služiti do konca rata. Do rijeke Drave (dakle u Hrvatskoj) uzdržavat će hrvatska plemena vojnike na svoj trošak, a preko rijeke Drave (t. j. u Ugarskoj) ratovat će hrvatski vojnici na trošak samoga kralja.
Koloman je god. 1107. prevladao u cijeloj tadašnjoj Dalmaciji. Žitelji Dalmacije priznaše ga svojim vladarem na temelju ugovora, baš kao što to god. 1102. učiniše žitelji kraljevine Hrvatske. Zato su i svi dalmatinski gradovi god. 1107. dobili slična privilegija, kakova je god. 1102. dobilo 12 plemena hrvatskih.

Ugarski ljetopisi vele, da je Koloman bio nakazna tijela: grbav, ćorav, hrom, rutav, razrok i jecav. Bio je on i grozne ćudi. Najbolje nam to pokazuje Kolomanova borba s Almom. Do te borbe medju braćom došlo je radi toga, što je Almo htio dobiti hrvatsko kraljevstvo, držeći da ima na nj starije pravo, nego li mladi Stjepan. Pomoću njemačkoga cara Henrika V. provali Almo god. 1108. u Ugarsku. Nijemci su mjesec dana opsjedali grad Požun, ali se onda bez uspjeha vratili kući. Kasnije se Almo izmirio s Kolomanom. Ipak je Kolomana hvatao strah, da će mu Almo zadati novih neprilika. Zato god. 1115. dade Alma uhvatiti, te mu iskopati oči. Pa kao da to nije bilo dosta, dade Koloman oslijepiti takodjer Almova jedinca sina Belu, bojeći se valjda, da ovaj 9-godišnji dječak ne postane takmacem Stjepanovim.

Hrvatska je bila u personalnoj uniji s Mađarskom od 1102. do 1527. godine. Tijekom vladavine mađarskih vladara iz dinastije Arpadovića (1102. – 1301.), mnogo stvari se dogodilo na štetu Hrvatske, jer su mađarski vladari najviše vodili računa o svojim interesima, dok im interesi Hrvatske i nisu bili tako važni. Iako je prvi kralj iz dinastije Arpadovića, Koloman (1102. - 1116.) dodijelio neke povlastice hrvatskim velikašima, naseljavanje njemačkog i mađarskog vlastelinstva vodi ka jednom novom feudalnom ustrojstvu temeljenom na sustavu donacija. Naime, tijekom tog vremena razvitak političkih i drugih prilika u Europi zahtijevao je jaku vojsku koja se mogla uzdržavati samo teritorijalno, pa je Koloman sve zemljišne posjede, koji već nisu bili u posjedu slobodnih seljaka ili vlastelina, davao vojnicima u zamjenu za vojnu obvezu. Hrvatsko plemstvo se također feudalizira i nestaju stare strukture hrvatskog plemstva županijskog ustrojstva a javlja se novi oblik sa sudskom, upravnom i gospodarstvenom ovlasti. Mađarski kraljevi su imenovali hrvatskog bana, dijelili su donacije vlastelinima, potvrđivali zakone donesene na hrvatskom i slavonskom saboru i zapovijedali udruženom ugarsko-hrvatskom vojskom. Hrvatski ban je imao obvezu upravljanja administracijom, sudstvom, financijama i predvodio je hrvatsku vojsku u ratovima. Pojedine su se obitelji, zahvaljujući donacijama, toliko osilile i na taj način uvažavale i jak politički utjecaj (krčki i blagajski knezovi, bribirski Šubići, cetinjski Nelipići, omiški Kačići, krbavski Kurjakovići)

ponedjeljak, 06.06.2011.

Baščanska ploča

Bašćanska ploča je vjerojatno najznamenitiji spomenik rane hrvatske pismenosti. Potječe iz oko 1100. g., svojim razmjerima i težinom je doista upečatljiva: 2x1 m, 800 kg. Prema akademiku Branku Fučiću, najpoznatijem istraživaču ploče, kao i prema akademiku Eduardu Hercigonji, jezik natpisa je hrvatsko - čakavski, s elementima liturgijskog crkvenoslavenskog jezika, a pismo je hrvatsko glagoljičko.

Ploča je polovicom 19. st. pronađena u crkvi sv. Lucije u Jurandvoru pored Baške na otoku Krku. Od 1934. smještena je u zgradi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, i svaki posjetitelj ju može vidjeti. A u crkvi svete Lucije nalazi se njena kopija.

Bašćansku ploču pronašao je župnik Petar Dorčić ugrađenu u pod crkve 1851. godine te upozorio Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji ju je predstavio znanosti. 1865. djelomično ju je pročitao krčki kanonik Ivan Crnčić, a potpuno je to učinio 1875. Franjo Rački. Budući da je na nekim mjestima oštećena, postoje i različita čitanja istoga teksta. Najpoznatiji su istraživači Bašćanske ploče Branko Fučić i Eduard Hercigonja. Stjepan Ivšić nazvao ju je "dragi kamen hrvatskog jezika".

U samoj se Bašćanskoj ploči navodi da je kralj Zvonimir darovao zemljište u prošlosti (v dni svoje). Crkva je zidana u vrijeme opata Dobrovita koji je živio u vrijeme kneza Kosmata koji je vladao Krajinom te se to vjerojatno može povezati s vremenom prije mletačke dominacije nad Krkom oko 1116. godine ili krčkih knezova Frankapana, mletačkih vazala koji počinju vladati između 1118. i 1139. godine. Dobrovit je vjerojatno postavio pluteje. Postojale su dvije ploče, a od druge su nađeni samo dijelovi.

Uzevši u obzir romanička obilježja same ploče, smrt kralja Zvonimira 1089. godine i vladavinu nad Krkom, Bašćanska ploča može se datirati u početak 12. stoljeća, odnosno oko 1100. godine.

Na ploči stoji natpis o darovnici kralja Zvonimira, uz prisutnost nabrojanih svjedoka i izjava da je na tom mjestu napravljena crkva Svete Lucije i da je svećeniku pri gradnji pomagalo devetoro braće, iz čega je jednom prilikom pronikla izreka "složna braća, kuću grade".

Na ploči je i natpis da svatko tko osporava napisano, neka je proklet od Boga i dvanaest apostola i četiri evanđelista i Svete Lucije, što govori da je taj put kršćanstvo bilo važan čimbenik u društvenim krugovima. Još jedna zanimljivost...kralj Zvonimir je spomenuto zemljište darovao Svetoj Luciji, jer je vjera učila da svećenici ne mogu posjedovati zemlju, nego je samo koristiti i čuvati, odnosno biti njeni upravitelji u ime svetaca. Na ploči je i naznaka da je natpis pisao jedan od tadašnjih svećenika, što je potvrda da su svećenici u to doba bili među rijetkim pismenim žiteljima.

Ploča dokumentira živi hrvatski jezik s natruhama knjiškog crkvenoslavenskog jezika. Čakavica i staroslavenski miješaju se i u gramatici i u leksiku.

A[Z* V* IME O]TCA I S(I)NA [I S](VE)TAGO DUHA AZ*
OPAT[*] DRŽIHA PISAH* SE O LEDI[N]Ě JuŽE
DA Z*V*NIM[I]R* KRAL* HR*VAT*SK*Ď [V*]
DNI SVOJĘ V* SVETUJu LUCIJu I S[VEDO]-
MI ŽUPAN* DESIMRA KR*[BA]VĚ MRA[TIN]* V* L(I)-
CĚ PR(I)B*NEBŽA [S]* POSL[*] VIN[OD](O)LĚ [ĚK](O)V* V(*) O-
TOCĚ DA IŽE TO POREČE KL*NI I BO(G) I BĎ(=12) AP(OSTO)LA I G(=4) E-
VA(N)J(E)LISTI I S(VE)TAĚ LUCIĚ AM(E)N* DA IŽE SDĚ ŽIVE-
T* MOLI ZA NE BOGA AZ* OPAT* D(O)BROVIT* Z*-
DAH CRĚK*V* SIJu I SVOEJu BRATIJu S* DEV-
ETIJu V* DNI K*NEZA KOS*M*TA OBLAD-
AJuĆAGO V*SU K*RAINU I BĚŠE V* T* DNI M-
IKULA V* OTOČ*CI [S* S]VETUJu LUCIJu V* EDINO



Prijepis na suvremeni standardni hrvatski jezik:

Ja, u ime oca i Sina i Svetoga Duha. Ja
opat Držiha pisah ovo o ledini koju
dade Zvonimir, kralj hrvatski u
dane svoje svetoj Luciji. Svjedoče
mi župan Desimir u Krbavi, Martin u Li-
ci, Piribineg u Vinodolu i Jakov na o-
toku. Da tko poreče, nega ga prokune i Bog i 12 apostola i 4 e-
vanđelista i sveta Lucija. Amen. Neka onaj tko ovdje živi,
moli za njih Boga. Ja opat Dobrovit zi-
dah crkvu ovu sa svoje dev-
etero braće u dane kneza Kosmata koji je vl-
adao cijelom Krajinom. I bijaše u te dane Mi-
kula u Otočcu sa svetom Lucijom zajedno.

Na prvi pogled neobično, ali upravo zbog nepoznavanja glagoljice, razni neprijatelji, mrzitelji i agresorske vojske na Hrvatsku, nisu znali da je to pisani temelj Hrvatske samostalnosti, koji bi spomenute vojske sa veseljem uništile, samo da su znale to pročitati.

Iako je zapis na toj ploči uz svećenike, svece, kralja, kršćanstvo, crkvu, sadržavao i postojanje hrvatske države, dakle sve što se nije uklapalo u ideju jugoslavenskih komunista, sadržavalo je dovoljno detalja da je spomenuti unište, ali najvažniji detalj koji nije pružao povod za to, bila je spomenuta glagoljica, koja je bila razumljiva samo određenim stručnjacima. Na taj način izbjegnuta je i teoretska mogućnost, da bi određeni partizanski odredi, koji su inače uništavali raspela na križanjima, poneku crkvu i nekoliko starih gradova, te razna obilježja koja su podsjećala na kralja, pročitali napisano i tako dobili povod za uništenje ploče.

subota, 14.05.2011.

Kralj Zvonimir

Petar Krešimir nije imao sina. Prema tomu bi nasljedstvo pripadalo njegovu sinovcu Stjepanu. Nije ga ipak naslijedio njegov sinovac Stjepan, nego Slavić. On bijaše hrvatski velikaš, porijeklom iz Trstenika kod Omiša. Prema tomu pripadao je Slavić po svoj prilici Kačićevu plemenu, koje se prostrlo na jugu od Splita, naročito pak oko grada Omiša, pa dalje u Krajini. Čini se, da Slaviću nije smetao boležljivi kraljević Stjepan. Tako se barem daje zaključivati po Stjepanovim riječima: »Kada sam bio pritisnut teškom bolešću, pozvah časne svećenike kraljevstva hrvatskoga, da liječe bolesti duše moje. Tada sam se po njihovom savjetu dao prenijeti u samostan sv. Stjepana prvomučenika (kod Splita)'; položih čast nasljednika i svako drugo dostojanstvo, te sam sebi ovdje odredio mjesto za grob.

Latinima se nije svidio izbor Slavića za kralja pa su odmah radili na njegovom uklanjanju. Valjda se Slavić zamjerio također Dmitru Zvonimiru, mjesto koga se kao ban spominje Petar. Zvonimir je prvobitno vladao Slavonijom koju je, nepoznato je točno kada, dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je naime do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.). Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe). Pretpostavlja se da je Zvonimirova vlast protezala čak i do Srijema. Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi (ali oni još i više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu). Negdje poslije godine 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko godine 1064. Oni su to i učinili, a zauzvrat od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.

Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slaviću. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir.

Slavića nisu htjeli Latini pa su i pozvali Normane, oni su se zalagali za danskoga kraljevića Magna. Slavić je pokušao da otjera Normane, ali mu to nije uspjelo. Normani pod knezom Amikom su ga zarobili i odveli u Normansku Italiju gdje mu nestaje trag, a dalmatinskim gradovima zavladaše Normani. Sredinom godine 1075. nalazimo Magna već na putu prema Rimu. Ali kraljević Magno iznenada umre. Crkvenom saboru u Splitu 1075. god., uz hrvatske biskupe (Hrvatske, Splita, Nina, Zadra, Raba, Biograda, Trogira i Osora) nazočio je i papin poslanik, nadbiskup Gerard. Mlečani su se usprotivili normanskom vladavinom nad dalmatinskim gradovima zbog straha zatvaranja izlaza iz jadranskog mora, jer su ovi već vladali južnom Italijom. Stoga su inzistirali da predstavnici nekih dalmatinskih gradova (Splita, Trogira, Zadra i hrvatskoga Biograda) duždu Dominiku Silviju obećaju da u buduće nikada više ne će u Dalmaciju zvati niti Normana niti bilo kojih drugih tuđinaca. To su 8. veljače 1076. god. potpisali redom crkveni dostojanstvenici, i to: splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin i biogradski biskup Prestancije.

Na to sve hrvatski se velikaši bojahu, da će primorski gradovi priznati vrhovnu vlast mletačku, stoga biraju hrvatskoga bana Zvonimira kojega ujedno i prihvaća papa. Papa šalje u Hrvatsku svoga poslanika Gebizona, koji će kruniti izabranoga kralja. Svečano se krunidba obavila 9. listopada 1076. u crkvi sv. Petra na solinskome polju. Naravno da su kod ovoga čina u crkvi bili prisutni i velikaši, pa državni i dvorski časnici. Izvan crkve poredala se kraljeva vojska i nebrojeni narod. Veoma je važna zavjernica, t. j. prisega, koju je kralj Zvonimir položio prigodom krunjenja. Ova nam se zavjernica sačuvala u točnom prijepisu, a glasi na latinskom jeziku ovako:

Ja Dmitar, koji se zovem takodjer Zvonimir, božjom milošću vladar Hrvatske i Dalmacije, bio sam na saboru izabran jednoglasno od čitavoga svećenstva i naroda za kralja kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca. Ti si me, gospodine Gebizone, u solinskoj crkvi sv. Petra zastavom, mačem, žezlom i krunom ovjenčao i okrunio za kralja po vlasti, koja Ti je od našega gospodina pape Grgura,dana kao poslaniku apostolske stolice. Tebi se zavjetujem, obvezujem i obećajem, da ću nepromijenjeno vršiti sve, što mi bude naložila njegova časna svetost, t. j. da ću apostolskoj stolici u svemu i po svemu sačuvati vjernost. Neopozivo ću braniti, štogod su u ovome kraljevstvu apostolska stolica i poslanici njezini odredili ili će odrediti. Gojit ću pravdu, braniti crkvu, brinuti se za prvijence, desetinu i za sve, što pripada crkvi. Nastojat ću oko toga, da biskupi, svećenici, djakoni i subdjakoni živu čisto i dostojno. Štitit ću siromahe, udove i sirote;.priječit ću nedopuštenu vezu medju rodjacima; ustanovit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a ne ću dopustiti, da se ustanovljeno (vjenčanje) razriješi. Protivit: ću se trgovini s ljudima (robljem), te ću božjom pomoću nastojati, da. u svemu budem pravedan. — Po savjetu pak svih prvaka kraljevstva našega odredjujem, da se iz državne blagajne svake godine o Uskrsu po dvije stotine bizantinskih dukata isplati kao danak papi (nasljedniku sv. Petra); a želim i nalažem, da ovo čine takodjer vladari (hrvatski) poslije mene. Osim toga apostolskoj stolici darujem, prepuštam i potvrdjujem samostan sv. Grgura, komu je ime Vrana, sa svima dragocjenostima njegovim, a to jesu: srebrni kovčeg s ostancima (moćima) sv. tijela istoga blaženoga Grgura, dva križa, kalež i patena, dvije zlatne draguljima obložene krune, evangjelje srebrom ispisano, napokon sva njegova pokretna i nepokretna dobra. Ovaj samostan neka za uvijek poslanicima sv. Petra služi kao svratiste; neka bude posvema u vlasti njihovoj, ali ipak u tome smislu, da ne bude dan komu drugomu, već da za sva vremena bude posjed sv. Petra. Njegovu slobodu i sigurnost branit ću ja i nasljednici moji. Ja dakle Dmitar Zvonimir, pomoćju božjom i darom apostolske stolice kralj, biti ću odsada vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru papi Grguru, te zakonitim nasljednicima njegovim. Vjerno ću pak držati kraljevstvo, koje mi se predaje po Tvojoj ruci, gospodine Gebizone ..."

Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od strane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.

Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.

Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.

Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije.

Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatraži od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod "pet crkava". No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici su ga ubili.

subota, 16.04.2011.

Petar Krešimir IV

Nakon ružnog raskola koji je podijelio Kristovu Crkvu, svijet se dijeli na istok i zapad, Hrvatska je na razmeđi ali ostaje vjerna Svetoj stolici i Petrovu nasljedniku. Bizant i dalje postavlja patrijarhe i vrši političku kontrolu Crkve. Pape nastojahu, da crkvu izbave iz ruku svjetovne gospode, pa da u crkvu uvedu novi kršćanski život i red. U tu svrhu zabranjivahu svećenicima ženidbu, skidahu nevrijedne svećenike, a svjetovnim vladarima poricahu pravo, da biraju biskupe i opate, pa da im podjeljuju biskupski štap i prsten.

U Hrvatskoj nakon smrti Stjepana o kome je pisano u pretprošlom postu na prijestolje dolazi Petar Krešimir Stjepanov stariji sin. On je jedan od najslavnijih hrvatskih vladara, koji je obnovio snagu starog kraljevstva i ostvario snažno jedinstvo hrvatske države. Za vrijeme njegove vladavine prostor Crvene Hrvatske (Paganija, Travunija, Zahumlje) došao je pod vrhovnu vlast hrvatske krune.

Bizant koji je tada ratovao u Aziji s Turcima-Seldžucima, a u južnoj Italiji s Normanima, ustupio je kralju Krešimiru IV. dalmatinske gradove i otoke. Petar Krešimir IV. tada nije uzeo naslov carskog prokonzula ili eparha, te je tako tim lukavim diplomatskim potezom ostvario stoljetni san hrvatskih vladara, da spoje dalmatinske gradove i otoke s hrvatskom državom. Otada "regnum Dalmatiae et Chroatiae" nije bio samo formalni naslov, nego je označavao jedinstveni političko-upravni teritorij.

On je već mjeseca veljače g. 1059. uzeo naslov "kralj Dalmacije i Hrvatske". Petar Krešimir stekao je i ostale dijelove Dalmacije (Zadar. Osor, Krk i Rab). Dobro mu dođoše borbe za carsko prijestolje, koje su nastale u Carigradu, kad je ondje g. 1056. izumrla dinastija makedonska. Krešimir se valjda poslužio također slabošću srpske države, koja se iza smrti Stjepana Vojislava (god. 1051.) raspala u više dijelova. Zato je i mogao raširiti granice svoje države. Petar Krešimir postade obnoviteljem države hrvatske, te je Hrvatska opet ojačala pomorskom i kopnenom silom svojom. Najbolje je to osjećao sam kralj Petar Krešimir, kako svjedoči njegova povelja od g. 1069. U toj povelji kralj ističe, da on Hrvatskom i Dalmacijom upravlja "milošću božjom", dakle posve neovisno. Nadalje on naglasuje, da je »svemogući Bog naše kraljevstvo raširio na kopnu i po moru«. Za Jadransko more kaže: naše dalmatinsko more«. Mnogi otoci u tome moru bijahu dapače krunsko dobro kraljeva hrvatskih. Neke od ovih otoka (Maun i Vir) daruje kralj Krešimir (god. 1066. odnosno 1069.) samostanima hrvatskim.

Uz to da bi se provele crkvene reforme i u Hrvatskoj, držao se dvaput (g. 1060. i 1064.) u Splitu crkveni sabor. Petar Krešimir pristade uz papine želje poput mnogih drugih onodobnih vladara (u Francuskoj, Španjolskoj, Njemačkoj, Češkoj i Engleskoj). Možda ga je na to putila i politika. Kralj je naime želio, da uza se ima svećenstvo po gradovima dalmatinskim, pošto je velik dio građanstva (trgovci) još uvijek bio sklon republici mletačkoj. Među biskupima dalmatinskim isticahu se osobito Ivan trogirski i Lovro splitski. Oni ustanu protiv slavenskog jezika i protiv grčkoga obreda kod službe božje, a također protiv hrvatskih svećenika, koji su imali žene i nosili bradu. Naravno da se radi toga na saborima razvila borba, koja se svršila pobjedom latinske stranke. Na prvom je saboru bio papin poslanik Majnard, a na drugom kardinal Ivan, biskup.od Porta. Hrvatski svećenici budu prisiljeni, da otpuste žene svoje, da obriju brade i da grčki obred zamijene rimskim. Ali jezik slavenski ostade i nadalje kod službe božje. Ipak će svećenici glagoljaši u buduće morati znati služiti sv. misu također latinskim jezikom.

Da bi čvršće vezao dalmatinske gradove za svoju državu, kralj Krešimir IV. ostavio je samostalnost gradskim upravama i obvezao se zasebnim ispravama da će im poštovati slobodu i stara prava kako ih je prije zatekao. Pristao je na još neke druge obveze, kao što su: potvrda po kanonskim propisima izabranog biskupa, slobodno sudovanje i trgovanje. Gradovi su se pak obvezali kralju Petru Krešimiru IV. da će mu davati jednu trećinu od lučkih prihoda, "danak mira" i da će ga pomagati svojim brodovljem ukoliko dođe do rata.

Spomenimo i utvrdu koja je nastala negdje u 9 stoljeću ali se u Krešimirovo vrijeme razvija u grad. Riječ je o gradu Šibeniku koji se prvi put u povijesti spominje na Božić 25. prosinca 1066. u darovnici kralja Petra Krešimira IV. (1058.- 1074.) koji je tada boravio i o državnim poslovima vijećao u njemu.

Gradski su prihodi jačali vlast Petra Krešimira, koju je on još više učvršćivao poticanjem razvoja hrvatskih gradova Biograda, Karina, Skradina, Šibenika i Nina, te osnivanjem brojnih samostana i darivanjem zemljišnih posjeda Crkvi. Tako je i 1066. izdao povlasticu samostanu sv. Marije u Zadru, u kojemu je utemeljiteljica i prva opatica bila Čika iz roda Madijevaca, njegova polusestra. Taj je samostan važan kako u hrvatskoj kulturnoj baštini, tako i za održavanje hrvatskog značaja Zadra, za kojim je bilo stalnih mletačkih i kasnije talijanskih prisvajanja.

Oko g. 1067. kralj Petar Krešimir boravio je u Ninu, gdje je imao svoj dvorac. Ovamo dođe iz Zadra opat samostana sv. Krševana, te zamoli kralja, neka bi samostanu potvrdio sve povlasti i sloboštine, koje samostanu podijeliše prijašnji kraljevi hrvatski. Nato je kralj Petar Krešimir samostanu sv. Krševana izdao ovu povelju: »Ja Krešimir, koji se drugim imenoml zovem i Petar, kralj Hrvata i Dalmatinaca, dajem svima na znanje, da mi se činilo pravo i zdravo, da se ne zavrgnu odredbe mojih pradjedova, najmanje pak one, koje su učinjene za spas duša njihovih. Našli smo naime u djelima našega pradjeda Krešimira starijega, da je on samostanu sv. Krševana u Zadru za sva vremena darovao neki posjed Diklo. Ovaj posjed ostao je vlasnicima netaknut za njegova vladanja i za njegova sina Držislava te njihovih moćnih banova: Pribine i Oodimira; isto tako za vrijeme Svetoslava te njegove braće Krešimira i Gojslava i njegova sina Stjepana, oca mojega, uz privolu odličnih banova, koji bijahu u njihovo vrijeme: Gvarda, Božeteh i Stjepan Praska. Zato i mi to potvrdjujemo, pa hoćemo da to stoji za uvijek. A tko bi poslije naše smrti htio da ovu povelju pogazi, neka ga stigne srdžba posljednjega suca! Dano u gradu Ninu pred svjedocima: Boleslav tepčija, Adamić ninski župan, Vukić lučki župan, Voleša djed, Budić posteljnik, Ivan kapelan, Zović volar, Drugonja štitonoša, Djedovit vinotoč, Orubonja dekan. Po zapovjedi gospodina kralja pisao sam ovu povelju svojom rukom ja redovnik Adam, izabrani biskup Hrvatske«
Kad je kralj Petar Krešimir g. 1069. opet boravio u Ninu, zamolio ga je opat Petar, neka njegovu samostanu sv. Krševana u Zadru daruje »svoj vlastiti otok Maun«, koji se nalazi zapadno od otoka Vira. Kralj je to učinio u prisutnosti »svojih župana, knezova i banova«. Potrebitu listinu sastavio je »hrvatski biskup« Anastazije, koii bijaše »kancelar kraljevskoga dvora«. Kao svjedok poslužio je i zadarski biskup Stjepan." — Iz ove listine razabiremo, da se uz kralja nalazilo više banova. Moralo je dakle g.1069. u Hrvatskoj biti i više banovina, kojima upravljahu spomenuti banovi. Jednu je banovinu činilo svakako hrv. Primorje, drugu sjeverna (posavska) Hrvatska, a treću Bosna.
Inače prigodom tog događaja Krešimir IV. je istaknuo da je to "naš vlastiti otok što leži na našem dalmatinskom moru" ("nostram propriam insulam in nostro Dalmatico mari sitam, que vocatur Mauni"), što je ujedno i dokaz da su tada Hrvati gospodarili Jadranskim morem.
Za vladanja kralja Petra Krešimira spominju se u Hrvatskoj poimence samo dva bana: Gojko i Dmitar Zvonimir. Gojko se kao ban spominje u listinama g. 1059.—1069., a Dmitar Zvonimir g. 1070.—1073.Krešimir je imao uz banove i mnogobrojne župane koji su svi bili Hrvati. Krešimir je zadržao i hrvatske naslove dvorskih časnika (hrvatski djed, peharnik, posteljnik, štitonoša, tepčija, ubrusar. vinotoč i volar), dočim se na dvorovima drugih onodobnih vladara služe latinskim naslovima. Po svemu se dakle vidi, da je Petar Krešimir bio pravi narodni kralj hrvatski. Ali nije u njegovo doba Hrvaska bila samo narodna, već i moćna, — dapače najmoćnija iza smrti kralja Tomislava. Zato daju hrvatski povjesnici Petru Krešimiru pridjev »Veliki«
Godine 1071. kod Manzikerta Turci-Seldžuci zadali su težak udarac Bizantu, pa su to pokušali ustankom iskoristiti Bugari i Dukljani, kojima su se pridružili i Hrvati. Bizant je uspio usprkos velikim neprilikama i nevoljama razbiti ustanak i nakon što su vrlo brzo sredili Bugare, odlučili su srediti račune i s Petrom Krešimirom IV. Tako je normanski knez Amiko pristaša Bizanta, navalio s mora, te je potkraj travnja i početkom svibnja god. 1074. opsjedao Rab ali bez uspjeha. Međutim nekako su uspjeli zarobiti kralja Krešimira IV. na nepoznatom mjestu, pa je tako došlo do nagodbe po kojoj su gradovi Split, Trogir, Zadar, Biograd i Nin ustupljeni Normanima. Normane su već iduće godine protjerali Mlečani, kada je kralj Petar Krešimir IV. već bio mrtav.

Godine 1075. kralj Petar Krešimir IV. pokopan je u crkvi sv. Stjepana, gdje su bile grobnice knezova i kraljeva hrvatskog roda. Nažalost, Turci su kasnije crkvu sv. Stjepana razorili, redovnike koji su čuvali grobove protjerali, a grobnice uništili.

ponedjeljak, 21.03.2011.

Crkveni raskol

Godine Gospodnje 1054 dolazi do raskola u Crkvi Kristovoj, Isus je rekao da budemo jedno, ali se u Crkvu uvukao duh ovoga svijeta i Crkva je sa vremenom postala glavni politički čimbenik u svijetu, koji je postao kršćanskim. Rimski car Konstantin Veliki kako sam pisao u prošlim postovima prebacio je sjedište carstva u Konstantinopolis 330.godine (poznat i kao Carigrad). 395.g. označava konačnu podjelu Rimskoga Carstva na dva dijela kada car još uvijek jedinstvenoga carstva Teodozije I. daruje svom sinu Arkadiju Istok, a drugome sinu Honoriju Zapad.

Uzroci raskola između "zapadne" i "istočne " crkve leže upravo u ovim antičkim korijenima. Zapadno Rimsko Carstvo oslanjalo se na latinski jezik i kulturu te ih uvijek stavljalo u prvi plan, što je dovodilo do neprestalnih trvenja suprotstavljenih frakcija, te eskaliralo u rasprave o raznim detaljima i razlikama u bogoslužju i dogmi na "istoku" i "zapadu" podjednako.

U zadnjim postovima o našoj povijesti vidi se borba za utjecaj Bizanta i pape. Kako su Bizant i zapad politički bili razjedinjeni tako je i Crkva koja je bila sastavni dio političke vlasti sve više postojala razjedinjena a napetosti i nesporazumi su postojali sve češći.Poglavar je po njihovim zakonima bizantski car koji i postavlja patrijarhe.Crkva na zapadu sporila se sa svjetovnom vlašću oko primata. Na istoku je to bilo jasno. Pape su jako povezani s franačkim vladarima, a franačka država želi preko pape proširiti svoju vlast. Bizantu rastu ambicije da postane središte čitavog kršćanstva. Javljaju se mnoge razlike u životu Crkve Istoka i Zapada, te one vremenom postaju sve veće - u jeziku, kulturi, mentalitetu i načinu života.
S vremenom nastaju i razlike u teološkom razmišljanju, bogoslužju i crkvenoj disciplini. Odnosi su se zaoštrili kad se carigradski patrijarh Cerularije pobojao papina presizanja u njegovu crkvenu vlast na jugu Italije. On je dao zatvarati latinske crkve i samostane u Carigradu, te osudio neke običaje na zapadu. Da bi riješio spor papa je poslao u Carigrad poslanike na čelu sa kardinalom Humbertom. Pregovori su bili jalovi jer nijedna strana nije popuštala niti dopuštala da bude vođena Duhom Svetim.Na kraju su se nepopustljivi kardinal Humbert i ambiciozni patrijarh Mihajlo međusobno izopćili iz Crkve(1054)

To je rezultat dugog perioda međusobnog otuđivanja i zahlađivanja odnosa između dviju crkava, rimske i bizantinske. To je žalostan i tragičan događaj za Crkvu Kristovu kojim su vodeći ljudi Crkve vođeni zemaljskim i svjetovnim interesima podijelili Crkvu na istočnu (pravoslavna) i zapadnu (rimokatolička).
Ljudska taština i sebeljublje je došlo do punog izražaja i rascijepilo Crkvu.
Ove dvije Crkve su u suštini sestrinske i nemaju velikih razlika, ta Isus je htio da budemo jedno, mala bitna razlika koja nas još priječi je pitanje izlaženja Duha Svetoga ili kako se to zove službeno Filioque. Naime pravoslavni ne kažu da Duh Sveti proizlazi iz Oca i Sina već iz Oca.
Bog je dao u Isusu Kristu, svojoj utjelovljenoj Riječi konačnu objavu, potrebitu za spasenje ljudi. U Isusu Kristu dakle Bog se objavio čovjeku i obznanio mu svoj unutarnji život. Prema toj samoobjavi Božjoj u Bogu postoje tri različite osobe: Otac, Sin i Duh Sveti, koje potpuno posjeduju istu tu božansku narav. Tu istinu je Isus Krist predao svojim apostolima, a oni svojim naslijednicima, tj. cijeloj Crkvi. U Matejevu evanđelju čitamo (Mt. 28, 19-20): "Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!"
Iz toga je jasno da je Bog Otac, da je Bog Sin i da je Bog Duh Sveti, u čije ime se svaki kršćanin krsti. Sakramentalna praksa Crkve je najbolji dokaz da je vjera u Trojedinoga Boga zaglavni kamen i temelj kršćanske vjere.

U susretu sa poganizmom i njegovom filozofijom je došlo do pokušaja da se Trojstvo poistovjeti sa 3 počela Otac bi bio Prvo Počelo, Sin bi bio u potpunoj podređenosti Ocu, a Duša svijeta, poistovjećena sa Duhom Svetim, potpuno ovisna o Sinu.
Aleksandrijski svećenik, Arije je bio prvi, koji je do kraja domislio tu primjenu i počeo je njekati božanstvo Logosa/Sina, koji bi bio samo prvo svorenje Očevo, a Duh Sveti bi bio samo stvorenje Sina. Tako je došlo do sazivanja prvog nicejskog sabora (321), na kojem su crkveni oci odbranili božanstvo Isusa Krista, ispovjedajući ga pravim Bogom i pravim čovjekom. Kad se dakle napokon to pitanje razjasnilo, mnogi monasi i crkvenjaci filoarijanske vjeroispovjesti bacili se na nauk o Duhu Svetom, njekajući barem njegovu božansku narav. Tako je I. carigrtadski sabor 381 morao definirati dogmu o božanstvu Duha Svetoga. Taj spor međutim, kao i arijanska kontroverzija, provlačila se do kraja četvrtog stoljeća. Među najvećim braniteljima božanstva Duha Svetoga svrstavaju se: Didim Slijepi, Sveti Bazilije Veliki, Sveti Ambrozije, Sveti Grgur Niški, Sveti Ciril Jeruzalemski, Sveti Teofil Aleksandrijski, Sveti Ćiril Aleksandrijski i Ivan I. Jeruzalemski, Sveti Augustin i mnogi ostali sveti oci.
Na Zapadu, sv. Augustin, slijedeći nauk Tertulijana i sv. Ambrozija, govori da Duh izlazi od Oca i Sina, premda nijednom od njih nije podređen. Njegova teologija dominirala je kršćanskim naukom na Zapadu kroz cijeli rani Srednji vijek, pa tako i teologija Trojstva. Dok je ovakvo gledanje dobijalo sve više maha na latinskom Zapadu, u istočnoj Crkvi grčkog jezika ono je bilo gotovo sasvim nepoznato.
Prvo službeno uvođenje izraza Filioque u Vjerovanje na Zapadu dogodilo se 447. na pokrajinskom crkvenom saboru u Toledu u Španjolskoj. Izraz se nalazio u pismu što ga je papa Lav I. uputio sudionicima sabora, odgovarajući na hereze s kojima su se suočavali. U prvom redu ovim se izrazom trebalo suprotstaviti arijanskom krivovjerju koje je prevladavalo među germanskim narodima. Na trećem saboru u Toledu 589., Vizigoti koji su tada ondje vladali, podlažu se Katoličkoj Crkvi i prihvaćaju Vjerovanje s dodatkom Filioque. Nakon što su ga prihvatili Vizigoti, ovaj dodatak prihvatili su kao dio Vjerovanja i Franci, koji su pod vlašću Pipina Malog i Karla Velikog zauzeli dominantnu ulogu na Zapadu, osobito po Karlovoj krunidbi za cara 800. godine.

Na Zapadu se tada držalo da je Filioque integralni dio Vjerovanja, te da su ga istočne crkve greškom ispustile u jeku ikonoboračkih sukoba. Franačka dominacija dovela je do toga da ovaj dodatak bude prihvaćen i u Rimu, što se dogodilo nakon godine 1000.

U 9. stoljeću papa Lav III. teološki je prihvaćao dodatak Filioque, ali ga je odbijao uključiti u tekst Vjerovanja, kako bi očuvao jedinstvo Crkve. Usto, u to se doba Vjerovanje u Rimu još nije recitiralo unutar obreda mise. Prigodom krunidbe Henrika II. 1014. godine, papa uključuje unutar mise i Vjerovanje s dodatkom Filioque.

Možemo reći da je to jedina bitna razlika između dvije Crkve i ona bi se po mome mišljenju uz molitvu i zagovor Duha Svetoga mogla riješiti jer se ovdje radi o dubokom promišljanju i jezičnoj barijeri. Potrebno je razumijevanje jednih i drugih. Potrebno je vodstvo Duha Svetoga. Temelj raskola je međusobno jezično i kulturalno nerazumijevanje.

Vodeći ljudi su se prepustili svjetovnim interesima i nanijeli ogromnu štetu Crkvi Božjoj, narodu kršćanskome. Podjela je napravljena i otprilike prati rijeke Drinu i Dunav (tj. hrvatske i srpske krajeve), mađarsko-rumunjsku granicu (tj. granicu tadašnjih Ugarske i Vlaške), te rijeku Vislu do Baltika (tj. granice Poljske prema Bjelorusiji). Baltičke države Estonija, Litva, Pruska i Pomeranija su u "sivoj zoni", budući da su u to doba tamo prevladavale poganske religijske zajednice.

Nakon raskola pravoslavlje se razvija u autokefalne Crkve. To su samostalne i neovisne crkvene jedinice, uglavnom vezane za teritorij jedne države ili naroda. Stvarnu crkvenu vlast kod pravoslavaca ima episkop i on je gazda u svojoj eparhiji, patrijarh je na čelu jedne Crkve, nacionalne. Kako su nastajale nove države na istoku, tako su nastajale i brojne samostalne crkve koje se samo zovu pravoslavne. Primjer: kad se Srbija odvojila od Bizanta, vrhovni svećenik u Srbiji prozvao se patrijarhom i nastala je srpska pravoslavna crkva. Crkva se razjedinila na nacionalne pa tako i dolazu Turci i šire islam, osvajaju Carigrad i islamiziraju ga u Istanbul. To je najbiolji primjer koji je posljedica zla učinjenog raskolom. Crkve postaju nacionalne i nacionalističke, možda je najbolji primjer SPC koja je sve pravoslavne proglašavala Srbima, pogotovo Vlahe, tako da su od nje kasnije se i razvila ideja o Velikoj Srbiji, gdje su svi pravoslavni proglašeni Srbima i srbizirani.
Bizant je zauvijek nestao pod Turcima. Islam je prodro i praktički uništio kršćanstvo u tim krajevima. U osvit turskog osvajanja Carigrada, sam bizantski car je išao kumiti za pomoć po Italiji. Usput je nudio i crkvenu uniju smatrajući da će mu lakše doći pomoć.

To je vrijeme crkvenog sabora u Baselu koji je započeo 1431. i koji je premješten prvo u Ferraru a nakon toga u Firencu jer je u Ferrari izbila kuga. U Firenci je došlo napokon do unije koju su potpisali svi pravoslavni biskupi u carevoj pratnji uključujući samog carigradskog patrijarha, osim efeškog biskupa.

Par dana nakon potpisivanja unije carigradski patrijar je umro, a i istočni biskupi su tražili da njihov sinod potvrdi uniju na svom zasebnom zasjedanju.

Po povratku u svoje zemlje istočni biskupi su uvidjeli da unija baš i nema podršku među njihovim klerom i pastvom te je ista odbačena.
Možemo reći da je Islam pobijedio, kasnije je došao skoro do Beča, mi Hrvati smo na kraju postali predziđe kršćanstva zadnja brana.

To su sve posljedice nevjerovanja i zatvaranja Duhu Svetome, Duhu Istine i borbom za zemaljska bogatstva i moć. To je kušnja koju i naša Crkva danas može imati, kada više teži bogatstvu a manje osjeti potrebe puka kršćanskoga. Rješenje je u Ljubavi Kristovoj, u Duhu Svetome. Ako se odbija Duha Svetoga otvara se prostor duhu zla. No mi znamo da duh istine i ljubavi tj. Duh Sveti bdije nad Crkvom i ispravlja je kada zastrani i krene krivim smjerom. Tako se nadamo i molimo da nas taj Duh, duh Isusa Krista koji je zajednički i jednoj i drugoj Crkvi dovesti do potpunog jedinstva. Znak te nade je i opozivanje međusobnih izopćenja na kraju drugog vatikanskog koncila (1965).

<	siječanj, 2012
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30	31

Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (1)
Rujan 2011 (1)
Lipanj 2011 (2)
Svibanj 2011 (1)
Travanj 2011 (1)
Ožujak 2011 (2)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (1)
Listopad 2010 (1)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (1)
Svibanj 2010 (2)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (4)
Listopad 2009 (3)

Komentari da/ne?